iza lica anđela

Mi ha el

2010-09-04T00:41:00.000-07:00

Ne brini, nisam te zaboravio,
iako se nismo čuli već stoljećima.

U gluho neko doba noći,
još uvijek zbog tebe pišem pjesme.
I po danu, pijem često
s one iste nevidljive česme,
zbog koje ponašam se
sasvim kao dijete.

Dogodi se, u neko vrijeme slijepo,
i kad si posve na drugom kraju svijeta,
bude da te vidim sasvim lijepo:
kao sjenu u zrcalu razbijenu -
da si lak kao oblak! - sunca kao zraku,
stabla gola, u krošnji raspletenu.

I kroz vrevu, šum i buku,
gradom dok hodam -
tu si. Posve blizu!
Uvijek u kraj neba.

Pa i duša kad te treba,
na obalu se spustim,
u suton, u jutro -
ribari kad napuštaju luku,
slušam kako snivaš,
pa dišemo ko jedno,
s vjetrovima,
u huku.

Svakog dana gledam tvoje slike
na facebooku.

U sobi dok sjedim,
kroz prozor, kroz zid, kroz žbuku,
dodiruju te moji snovi.

I uvijek nađem neki način novi,
neku rupu, neku poru, neku boru,
u svemiru, u mozgu, na plafonu,
da ti se vratim, da poletim,
kao galeb, uvijek što se vraća moru.

I dogodi se, uvijek iz početka,
ne znam kojom gestom,
izgubljeni i bez cilja
šetamo se nekom cestom,
koja ne vodi nikud i na kojoj nema ničeg,
gdje rastu samo koprive, kupine i šibe.

I kad su mi misli rasute, i šašave ko ribe,
iako te moj glas ne dodiruje,
svejedno, ja ti šapućem, od milja.
Ponekad i vrištim, ko mahnit, iz svega glasa,
kad uspnemo se negdje tamo, gdje sve je golo,
gdje nema ništa, ni raslinja ni bilja,
negdje sasvim gore, na brežulju,
povrh moždane kore, na vrtuljku,
pod istom onom ljuskom
gdje drhte mir i nemir,
zajedno gdje se vrte
čitav svemir
i moja mašta.

I mogao bih ti ovako
pričati još danima -
i još svašta!

Ozbiljno!
Događa se!

Zateknem se - i po danu i po noći,
iz čista mira lebdim, nestanem, bdijem.
I kad otvorim i kad zatvorim oči,
poput kakve prozirne, neusnule ptice:
gdje je sunce, gdje su zvijezde,
bude tvoje lice.

Vidim te kroz trepavice!

Zastaneš na trenutak i mašeš mi iz daleka,
bez logike - sve dalji, a sve veći i sve viši.
Preko cijela neba prospu se tvoji prsti,
leluja ti ruka, sasvim bijela i meka,
kao lišće što drhti na jesenjoj kiši.

Ne brini,
nisam te prestao voljeti.

Čujem svaki tvoj korak!

I kad je život gorak,
sulud i prazan,
i nesnosan
poput eskimske zime,
i kad se srce skupi,
kao jež kad se zbije,
do ničeg kad mu nije,
dovojno je samo
šapunuti mu tvoje ime.

Znam!

Nitko nije kao Bog!
Možda Bog i ne postoji,
možda su sve to iluzije,
a možda sam i ja praznovjeran.

Ipak, volim sve što je tvoje.
Čak i one, koji te ljube
umjesto mene.

Nije važno gdje si.
Moscow, London,
New York, Pariz, Qatar
...tako svejedno.

Važno je da jesi!

Uopće nije bitno s kim si.
Crni, žuti, bijeli... u tvojoj sjeni
svi su ljudi lijepi.

Kad ti velim
jedino što želim,
bez čega Globus
smisla imo ne bi,
to je osmjeh
na tvom licu,
što prebire ga
nevidljiva neka ruka,
tanku, nategnutu,
ko od lire žicu.
Od njeg čovjek ćuti
zulum i nesanicu,
u glavi, u mozgu, u duši,
pa sluša i šuti,
i od želje bukti
opet da se rodi,
bez odgode, bez dileme,
na bilo kojem mjestu,
u bilo koje vrijeme.

Kad više ne mogu,
kad si posve mi daleko,
ja učim hebrejski.
I glasam se onomatopejski!
Umjesto tebe, slušam
kako odzvanjaju riječi.
I uvijek iz početka
pronađem nešto sasvim tvoje
- u onim najljepšim!

Amabiel, Amitel, Armisael
Asariel, Boel, Comissoros, Darel
Egibel, Elemiach, Enediel
Gabrijel, Guabarel, Hagiel
Israfel, Lailah, Lalahel
Librabis, Mehabiah, Rahmiel
Spugliguel, Talvi, Tezalel, Uriel*

Iznad svih MI HA EL
- anđeo pobjede!

U sjeni te svete riječi
ne mogu mi ništa
ni porazi ni objede.

Eto, nek se globus vrti
kako mu se hoće.

Hodaj kamo ti se želi.

U mom srcu, ionako
kako je bilo, i ostat će tako:
uvijek na istom mjestu stojiš.

Sasvim isto, beskrajno i čisto,
u centru svega -
voljet ću te sve dok postojiš

Amabiel – anđeo hrabrosti
Amitel – anđeo istine
Armisael –anđeo stvaranja
Asariel – anđeo mašte
Boel – anđeo tišine
Comissoros – anđeo mladosti
Darel – anđeo nade
Egibel – anđeo brižnosti
Elemiach – anđeo velikodušnosti
Enediel – anđeo nježnosti
Gabrijel – anđeo dobrih vijesti
Guabarel – anđeo mudrosti
Hagiel – anđeo bliskosti
Israfel – anđeo kreativnosti
Lailah – anđeo intuicije
Lalahel – anđeo sretne budućnosti
Librabis – anđeo cjelovitosti
Mehabiah – anđeo povjerenja
Rahmiel – anđeo suosjećanja
Spugliguel – anđeo sreće
Talvi – anđeo čuda
Tezalel – anđeo ljubavi
Uriel – anđeo svjetlosti
Mihael – anđeo pobjede

Requiem za dvoje

2010-08-28T07:00:00.000-07:00

Ove noći ne mogu napisati ništa.

I mjesec i zvijezde i čitavo nebo,
ove noći nisu ništa drugo
nego kozmičke pantomime
iz neuspjelog mađioničarskoga trika,
podrugljivi grafički znaci naše civilizacije,
neartikulirani zvukovi
iz kojih se ne može iščitati ništa
o perspektivama gluhonijema svemira.

I zemlja,
suha kao barut,
ove noći
stoji nepomična.

Kao točka.

Kao velika crna rupa
u kojoj ležim
svezan -
suvišan i konačan!
- kao nekoć, pun
neukrotivog smisla,
što ležah
na proplanku
tvoga pupka.

Nikada se više neću popeti na vrh tvoga nosa,
niti skakati od trepavice do trepavice.

Nikada više neću biti okupan pogledom
koji je budio sve moje bajke.

Ni jedno jutro više neće svanuti posve nevino,
bez mutnog sjećanja.

Odnio je neki vjetar i posljednji komadić tebe,
i od mene nije ostalo ništa.

Nikada više neću biti
u jednom dodiru ponovno rođen,
i odnjihan u koljevci tvojih usana.

Uzalud srce prati otkucaje sata.
Nema nas.

Ne čujem ti glas,
ni pulsiranje krvi.

Ni onamo gdje leže mrtve stvari,
ne ostavismo niti svoga groba.
Niti svoje kosti.

Ostala je samo isprazna neka vječnost:
nijemo i podmuklo trajanje.

Samo mrtva slova,
samo prazne riječi.

Razbacane misli lebde, suklja vlažna para
nad provalijama strovaljenih snova.
Gomile okamenjenih osjetilnih ljuštura
odjekuju i zjape kao zidine razrušenog grada.

Ova noć je slijepa.
Ova noć je gluhonijema.
Ove noći poezija je mrtva.

Sve što je živo u ovoj noći
- prazno je kao bezdan.

ČOVJEK I ZVIJER

2010-08-23T06:44:00.000-07:00

Osvrt na roman Selme Kešetović - M I H A E L

- Sve su ljubavi iste! – i ja sma ponavljao bezbroj puta tu otrcanu i ofucanu poštapalicu, a sve u želji da naglasim kako zapravo nema grešne ljubavi, kako bi stao u obranu najplemenitijeg od svih ljudskih osjećaja i pokazao da nema razlike između heteroseksualne i homoseksualne, u suštini bilo kakve, Ljubavi. Ponavljao sam, i ponavljao... tisuću sam puta ponavljao... - Iste su, iste! – derao sam se i vikao, nešto iz uvjerenja, a češće iz inata, posebno popovima (ne samo onim u mantijama!) i homofobima, koje je ta istost posebno iritirala i dovodila u trans nadrireligijskog i kvazimoralnog masturbiranja, sve dok nisam pročitao roman Selme Kešetović.

- E, pa dopustite mi, da bar ovdje budem malo subjektivan. (O ovom romanu i ne bih znao pisati drukčije. U njemu je, naime, zapisano previše meni bliskih emocija, da bih tek tako mrtvo-hladno mogao pisati o njemu.) Nije istina da su sve ljubavi iste! Isto kao što ni svi romani nisu isti.

Uostalom, ni sâm Isus Krist, sin Božji, nije sve svoje apostole nazivao baš "ljubljeni", nego samo jednog - onog najmlađeg, Ivana! (Naravno, iz posve osobnih i subjektivnih razloga, ma kakvi oni bili!) – a kojeg je po biblijskom svjedočanstvu "često privijao na prsa" i kojemu je na rastanku ostavio na čuvanje vlastitu majku, kad su ga moćnici, popovi i moralisti zbog bogohulne ljubavi spram čovjeku, na Golgoti pribijali na križ. Sjećate se one scene s križem: Ivane, evo ti majke – Majko, evo ti sina? - Sve ostale, učenike i prijatelje, nazivao je "braćom".

Pa neka i meni, sinu Božjemu – svi smo mi djeca Božja, zar ne? - za ovu priliku bude dozvoljeno zadrijeti u tajne božanskih sila u zemaljskim stvorenjima, te u grubim crtama iscrtati bar tri međaša, između kojih se ljubav od ljubavi ipak itekako razlikuje.

Postoje "lagane" ljubavi, one koje nas obasipaju kao pahulje prvog snijega, koje nam gode, dižu i miluju ego, ali takve i ostanu, samo na površini, kao kakva lijepa dječja igra, dok nam ne dosade, dok se ne rastope, a obično ih odnese prvi malo topliji vjetar. I te su ljubavi okey, ako iz njih ne izađemo pokisli – kažem mi, jer za svaku ljubav je potrebno dvoje! – ako se rastope bez poaljedica i bez povrijeđenih s bilo koje strane. Iza takvih "bezazlenih" ljubavi uglavnom ne ostaje mnogo. Možda neka lijepa uspomena, pjesma, nostalgija, neka tiha sjeta, koju spoznajemo i u kojoj se rado sjećamo nekoga kada dođe jesen, i kad kiše pokucaju na naše prozore, a nama se ne da ustati iz ugrijanog ali praznog kreveta, pa nam tako silno godi ležati na tim maglenim a toplim jastucima vlastitih sjećanja.

Druga vrsta ljubavi je bolnija. To su one nerealizirane, a željene ljubavi. One u kojima smo dali sebe, ili smo bar iskreno htjeli dati, a nismo dobili ništa, možda ni priliku da pokažemo svoje osjećaje, ili nam je vraćeno toliko malo da ne znamo kud bi s tim. Te ljubavi ostavljaju ožiljke u nama i samo o našoj sposobnosti preživljavanja ovisi što će iz tih ožiljaka izrasti. Kod nekoga su to frustracije, kompleksi... ponekad duboki, nepodnošljivi, koji nas tjeraju u bijeg od sebe samih, od života općenito. Kod drugih, to su razlozi za vlastito preispitivanje, za duhovni i mentalni rast.

Treća i najpečalnija vrsta ljubavi su one ljubavi u kojima se događa transformacija naše vlastite osobnosti, i to više mimo naše volje, mimo naših želja, posve u nekom drugom smjeru od naših prvobitnih namjera, zamišljanja, sanja i očekivanja. To su one emocije koje su jače od našeg ega, od nas samih. U takvu ljubav uđe jedan čovjek, a iz nje izađe neki posve drugi.

Mihael je, naime, jedan od onih romana kojeg kad dohvatite ne ispuštate iz ruku, sve dok ne dođete do onog dijela kada morate naprosto ustati i otići po maramice ili toalet papir da obrišete suze s lica. – Da! Da! Dobro ste pročitali: suze s lica! A onda kada obrišete suze, i uhvatite dovoljno svježeg zraka da biste mogli uopće nastaviti čitati, ponovno se, s gvaljom u grlu, prepuštate tijeku radnje koja vas naprosto nevjerojatnom i neumoljivom (ne)logikom baca iz poglavlja u poglavlje, a da ne znate nikada što će vas u idućem retku ditući i ubiti u pojam. Sve što očekujete, ispast će drukčije. U ovom romanu logika ne slijedi naše želje, tu nema milosti niti udvaranja, ona, baš isto kao i život, krši i lomi sve pred sobom. Mihael je zapravo odvratan roman, gotovo brutalno odvratan kao i (polu)svijet iz kojeg je izrastao. Njegova svijetla točka nije u ljepoti radnje, njenoj atmosferi, kao ni u samim likovima i njihovom međusobnom odnošaju. Naprotiv, ta atmosfera je tihi - i tim veći! - horor koji se događa iza zatvorenih zidova, a odnosi između opisanih i namirisanih aktera su prava noćna mora. Blistavo svjetlo tek se naslučuje, titra iznad pravog pakla u kojem žive stvarni i konkretni ljudi, ono visi kao ognjena aureola na glavi kakvog ubogog, zaboravljenog i tragičnog sveca. To svjetlo mogu vidjeti tek oni koji smognu snage podignuti otešćalu glavu i svojim unutarnjim vidom pronaći izlaz iz ovog mračnog, bešćutnog, okrutnog i nemilosrdnog labirinta koji guta i proždire sve nas, a kojeg je autorica romana tako uspješno ogolila do kosti, bez uvijanja i suvišnih objašnjenja razgoličila do srži, i tako nam ga ogoljenog i besramnog bacila u lice.Mihael nije roman za bezdušne pedere (i hetero i homo!) koji ne znaju plakati! Ne dramiti, nego plakati! - Onako spontano, čisto, iz dna duše! - Ovo je štivo za tankoćutne i osjetljive ljudske umove kojima su emocije ispred erakcije, kojima je mentalni sklop jači od predrasuda, za ona čista Božja stvorenja koja katkada može više uzbuditi neki penis izvan guze nego onaj u guzi. Utoliko ovo nije nipošto pederski roman! U njemu se prvenstveno bore anđeo i vrag, svjetlo i tama, božanska ljubav i pogana strast - Čovjek i Zvijer! Ovdje moral nije popovska filistarska igračka, niti se ljubav mjeri pederskim centimetrima i kakvoćom "potrošenog" mesa. U ovom romanu iskrena, autentična i duboka ljudska bol svjedoči našu ljudskost jače od bilo kojeg evanđelja, a patnja vrijedi nemjerljivo više od bilo kakve trivijalne i životinjske seksualne naslade. Upravo zbog toga bih ovo štivo okarakterizirao kao iznimno profinjeno i intimno lirsko pripovijedanje o iskonskim ljudskim osjećjima kojih kod pedera, nažalost, ima ponajmanje, ili barem najteže izlaze na površinu. To ne zbog toga što bi pederi bili manje ljudi od heteroseksualaca, nego nadasve zbog vanjske i unutarnje diskriminacije, kao i temeljite ljudske degradacije, pa još više i samodegradacije, ispod kojih se – smožden i daleko od onoga što "jesmo" u javnosti – odvija njihov zamračeni život.

Nije baš istina da heteroseksualni svijet nešto osobito vrvi nekim dubokim ljudskim osjećajima, i mnogo je više istina da se i taj svijet počesto skriva iza debelih šapa licemjerja, ali je činjenica da se na homoseksualce na brdovitom Balkanu još uvijek gleda kao na nižu, nedostojnu ljudsku vrstu. A činjenica je i to da i sami homoseksualci više od svega cijene "diskreciju" što ne govori samo o strahu od otkrivanja, nego i o poraznoj činjenici da im ista ta "diskrecija" često služi tek kao alibi za dvostruke, trostuke i tkoznakolikojošsutuke igre i igrice. I ma koliko je porazna ona prva činjenica za društvo u cjelini, toliko je ova druga tim pogubnija za same homoseksualce, jer se iza nje krije i naše pristajanje da zauvijek ostanemo polu ljudi – oni ljudi koji nikada neće biti spremni i sposobni slobodno i bez straha u svakom trenutku primati i davati elementarne ljudske emocije.

Tim više je važno, što u ovom romanu seksualnost nije svedena na životinjsku – onu popovsku, homofobnu, reduciranu, reproduktivnu, genitalnu! – razinu, tko ga kome. Autorica ovog romana postavlja i mnogo delikatnija i suptilnija pitanja: zašto, kako, s kojim motivom, kada, s koliko smisla...?Već sam naslov romana, Mihael, obećava nešto anđeosko.

Moja nevolja s tim redom arhanđela je tim veća što i mene osobno već godinama opsjeda jedan svjetlonoša iz tog božanskog miljea. I da peh bude potpun, i taj moj melek ne samo što je, kao i Selmin, definitivno najsvjetlije stvorenje koje sam ikada – ja! bezbožnik i otpadnik od rimokatoličanstva! - svojim vlastitim očima vidio da hoda zemljom, nego nosi gotovo isto ime: Mihajlo. Moj arhanđeo dolazi iz istong onog grada gdje je zakopan balkanski krvnik Slobodan Milošević, i da ironija bude veća Srbin je i pravoslavac – dakle, kršten Hrvat s "cjelovitim" (kako u jednoj jutarnjoj propovijedi propovijedi don Živko Kustić) zemaljskim korjenima "ima da odlepi" potpuno, a da povjeruje u božansku narav tih anđeoskih spletki, osveta i namjera, koje se prosipaju oko nas kao vječna igra u kontrastu svjetla i tame. Pa ipak, ja ne vidjeh ljepšeg oltara niti mi Bog bijaše igdje toliko svet kao u osmjehu tog dječaka.

- "Zar doista misliš da bih išta radio rađe nego te ljubio?" – to je jedina rečenica koju može izreći samo pobožno čeljade, kad na zemlji otkrije kap božanske ljepote. Kad te ljepote nestane, kad se ugasi i posljednji tračak Svjetlosti, nastaje mrak i iz tog mraka gmižu vražje sile koje brišu osmijeh s lica a ljudske duše ostavljaju praznim. Krvnik se ne postaje činom u kojemu je grkljan već prerezan, to je samo vanjska manifestacija onog dubljeg zla u nama, krvnik se rađa onog trenutka kad čovjek prestane gledati u drugom ljudskom biću – čovjeka. I zato je važno, izuzetno važno, čuvati, njegovati i održavati oganj iz kojeg se rađa i rasplamsava Svjetlo – bez tog Svjetla nema života!

Zaklela se zemlja raju da se tajne na kraju ipak spoznaju, a moć spoznaje koju nam donosi Mihael, zaista je osvježavajuća, uvjerljiva, impresivna i gotovo nadnaravna.

Selma Kešetović dolazi iz Tuzle, i nije peder! Bar ne tehnički. A da je prema anđelima uzalud imati predrasude bilo koje vrste, svjedoči i činjenica da sam njen roman primio s nemalom dozom – ne hotične, ali pak logične! - intimne skepspe. Činilo mi se naprosto nemogućim da jedna fino odgojena, pristojna, inteligentna, dobročudna, emancipirana, apsoluno ženstvena i zamamna stright plavuša, koju bi čak i splitski kikaš i ksenofob Željko Kerum bez problema prošvercao za nevjestu, uz puno i dužno poštovanje prema ženskom rodu, što više baš iz tog poštovanja, dakle, da bi jedna takva Žena (ovo Ž je namjerno veliko, nije gramatička greška!), mogla tako dobro i precizno zaviriti u mušku psihologiju, i k tomu još onu "premazanu svim mastima", višeslojnu - pedersku!

Ma kakav Berlin! – Od tamo nam je bačen samo prljavi ručnik pun sperme. Sirove životinjske strasti lijepo zapakovane u ruho lakog pripovijedanja i beskrajnog prijebavanja od nemila do nedraga, bez ikakve osobite svrhe i poučnog zaključka (osim eventualnog autorovog osobnog zadovoljstva i moguće samopropagande). - S koliko sam znatiželje iščekivao, s koliko radosti sam potrčao kupiti tako dugo priželjkivani "prvi hrvatski gej roman", s toliko sam ga razočarenja i gađenja bacio iz ruku. Već nakon prve rečenice! Jedva, ali jedva, sam se nakon nekiliko mjeseci, čisto iz kulturoloških razloga, natjerao pročitati tu pornografsku brošuricu.

- Tuzla! Bosna! Balkan! Tu se rodila prava "gej" književnost!

U berlinskim saunama sigurno ima puno mladog mesa, nabildanih balvana, fine kože i životinjskog seksa, dakle sve što bi svaki prosječan peder poželio u enormnim količinama. U polumraku sauna, vjerujem, nekom to može biti čak i napaljujuće, ali u koricama romana djeluje tako sablasno, kao mlohavi pimpek pred najuzbudljivijom avanturom koji se naprosto ne može dignuti. Seks je vrhunska senzualna i eterična igra, apstraktna umjetnost konkretnog dodira, zato i gubi svaku draž kada tu uzvišenu igru uzavrelih ćula pokušamo ukrotiti uzama hladnog i škrtog jezika. Za dotaknuti dušu anđela, ipak nije dovoljno samo skinuti gaćice! Selma Kešetović ne samo da je napisala odličan, višeslojan i višedimenzionalan roman, nego je kroz tobogan živih likova razgolila cijeli jedan mikro svijet, a kroz njega i nas same. Secirajući Mihaelov tuzlanski mikro svijet, ona nam je dala naslutiti sve horizontale i vertikale po kojima se taj mali kozmos u lančanim krugovima penje i na svim razinama širi u makro sredinu, te se opet, poput bumeranga, vraća nazad. U tom plesu između posve intimnog do općedruštvenog ocrtavaju se obrisi našeg društva sa svim svojim neuravnoteženim, razornim i bolnim točkama iz kojih se rađa ne samo njena, nego i naša životna priča.

Svjetlo se u Mihaelu lomi na tužan, tragičan i bolan način, ali ono u njemu nje umrlo. Baklja gori, ostavljena nam je na dohvat ruke i na nama je hoćemo li je i mi pronijeti dalje.

osmijeh broj osam...

2010-08-15T06:51:00.001-07:00

Obuci noćas majicu od očaja. Preko ramena prebaci kaput od crnila satkan, u talog gorčine umoči usne, trepavice mrakom oboji. Pa otrov pusti preko usana, gorak i ubojit, kako samo ti znaš. Zatruj sve... I ono što je nekad vrijedilo. I ono što vrijediti nikada nije ni stiglo...

Optuži... Svu krivnju svijeta na druge prebaci. Svakom manu nađi, u svakom zlo razaznaj. Pa mater ovom... Mater onom... Ma mater svima... Naravno da su drugi krivi... Usudili su se po tebi ne ravnati. Ti ionako kriv biti ne možeš. Ti samo želiš bajku. Živiš bajku. Pa s pravom kao aždaja po drugima oganj prosipaš...

Oči zatvori... Da slučajno vidjeo ne bi. Da se tračak svjetla slučajno ne bi probio do tvojih zjenica. Od gorčine satkan, u mrak ogrnut, grakni na sve što se približiti pokuša. Otjeraj. Odagnaj zauvijek. Da ni na trenutak sebe ne bi vidjeo očima drugih. Da ne bi vidjeo istinu...

Bedeme samoće podigni... Od najupornijih tvrdoglaviji budi. Od najstrpljivijih budi okrutniji. U prah pretvori svaki pokušaj, do kraja zatri svaki trud. Sve mostove spali, nihilizmom zalij svaku travku, da uvene, prije nego zazeleni. I budi kralj samoće, to je jedina uloga dostojna tebe.

U vinu se utopi, oblake dima obavij... Ni na tren ne dozvoli razumu da zavlada. Jer čemu razum, to je za obične smrtnike. Ti si toliko iznad toga... Pa prezirom promotri one koji nastoje život živjeti. Kako se uopće usuđuju? Bijednici. Jadnici... Oni pristaju na manje... A svi bi trebali bajku živjeti. Tvoju bajku...

Pogubi Vjeru... Smakni Nadu... Ne trebaju ti... Ti si jači od svega, vječno prkosan, u stalnom pohodu na nove vjetrenjače. Dok loviš duhove prošlosti, ne primjećuješ kako budućnost kraj tebe promiče. Tebi budućnost ionako ne treba. Jer svaka budućnost prije ili kasnije prošlost postane. A prošlost je tvoja omiljena priča...

Ali, kad ponovno u more vlastitog očaja uroniš, ne zovi me više... Ja sam odavno dalje otplovio... Samo što se ti nisi potrudio to primijetiti. Dugo sam se vraćao, predugo... I ruku pružao, da te povedem dalje. Nisi vidjeo. Nisi želio vidjeti. Zatočen u bonaci samouništenja nisi bio spreman za neki novi dan. Neko novo sutra. Uvijek si morao ratovati s nekim starim jučer...

A ja sam morao dalje... Dalje od očaja, dalje od sebe, dalje od svega. I krenuo sam, odavno, u neko novo jutro, tek Nadom naoružan. Da kakvo god bilo, mora biti bolje od jučer...

Došao bih uvijek, kad god bi zvao... Opremljen osmijehom broj osam, samo za tebe stvorenim. Jer nikada te nisam mogao lagati. A odavno sam prestao govoriti. Jer me nisi mogao čuti. Nisi želio čuti. Pa je osmijeh broj osam bio jedino što sam ti mogao dati. Osmijeh i to da sam još uvijek tu. Čekao sam, strpljivo, da se probudiš, da se pokreneš. Čekao, da te povedem...

Ali, vrijeme mijenja sve. I svemu donese kraj. Pa se i osmijeh broj osam nekako izlizao. Izgubio onu toplinu koja se u njemu krila. Ohladio se... I sve teže ga je bilo ponovo namjestiti, samo za tebe. Jer nikada nisam bio za namještene osmijehe. Uvijek, oduvijek sam bio samo za jedno. Istinu...

Noćas si baš to tražio. Istinu. Ustrajao si na tom. A nisi je bio spreman čuti. Znao sam to. Odavno već nisi spreman čuti ništa drugo do vlastitog glasa vlastitom ogorčenošću obojanog. Rekoh ti ipak... Iako sam znao da to ne može dobro završiti...

Nespreman za suočiti se sa sobom samim, tražio si da nestanem... Jesam... Na moj način. U trenu. I bez riječi...

Možeš me kriviti sada. Strpati u koš sa svim drugima, u tvojim očima jednako krivim. Sa svim onima koji te nisu znali prepoznati, nisu znali vidjeti svijet tvojim očima i ravnati se prema samo tebi znanim pravilima. Možeš me izjednačiti sa svim onima koji su te u tvojim očima izdali. Možeš što god hoćeš. Ako će ti tako lakše biti...

Možeš me čak i mrziti. Svejedno mi je. Doveo si me do toga da mi je svejedno... Jer ti si odavno zaboravio tko sam ja. Iako se svim silama trudiš vjerovati da me poznaješ. Uvjeri se u što god želiš. Pohrani me u neku od svojih ladica, pretvori u nekog novog duha prošlosti, nešto novo nad čim možeš očajavati, što možeš okrivljavati za sve svoje nesreće.

Učini što želiš. Ionako više nije važno...

Ništa više nije važno...

Jer, zaboravio si ono najvažnije..

"...da ću u po' reči stati,
da se neću osvrtati,
nikada...."

Vraćanje u bit

2010-08-14T14:40:00.000-07:00

Tijelo se otima mislima
da ponire u kaljužu života,
monotonu stvarnost bez smisla
ne tražeći svoju bit.

Bit postojanja, znanja.

Ah, teško je tražiti srž,
ogoliti se bez srama,
skinuti sa sebe ogrtač mesa
i doći do kralježnice po kojoj plazi
i obuzima je zmija zla.

Ne dam ti da me obuzmeš strahom
i zavladaš mojim duhom.
Zaustavljam se i gledajući iz prikrajka
kuda će tvoj otrov prodrijeti
kome ćeš ugriz pretvaranja pokloniti!

Pretvaraš se u najbolji izbor
kojemu JA okrećem leđa,
tražeći svoju bit.

van pameti,natrag za 5minuta

2010-02-14T11:52:00.000-08:00

pogriješih, jer ti ne vjerovah. a rekao si lijepo da možeš sve. um koji je najspremniji na promjene osvaja svijet. naučih to, ali kad već bješe kasno. ne znam jesi li onda znao, koliko me bilo strah.
lagao si. varao si me. mislih tada da ti je bilo stalo. ali, volio si sebe više nego ikog drugog. neka ti je tako. vjerojatno je i bolje.
ne zavrijedih te. što ti nudiš, ja uzimam bez pitanja. i ljubav, i pažnju, i znoj. volim kako mirišeš. činiš mi dobro. hvala ti. zapisat ću u kamen. ali ono što ja želim, ne znam hoćeš li ikada moći razumjeti.
bojim se. ne znam hoćeš li prepoznati laž. možeš li vidjeti mene. ne vrt, okućnicu, fasadu. ne kuću. duh. da sam kuća, bio bih uklet. ne bi mi bilo žao.
ti si moja tajna. ne iz osvete, o ne, nadam se da nije iz osvete, i nadam se da nije iz ljubomore. volim. bar mislim. tebe nisam pitao. voliš.
imaš moje snove. držiš ih u ruci, ako ih nisi već spremio u ladicu za crne dane. ne, neću ti pisati pjesme kao što ih ti pišeš meni. nemam zašto. a ako ih i napišem, ti za njih sasvim sigurno nećeš saznati.
nedostaješ mi. znam da nikada nećemo moći biti tako bliski kao nekad, bojim se da drugi mi te kradu. a toliko mi trebaš, ponekad. i što si dalje, to više ti se bojim reći sve. nećeš otići nikad. ali.
pogriješio si. ne traži od mene ono što ne želiš primiti. ja nisam taj kojem želiš pokloniti sebe. ne mogu primiti više. kao vrč na vodu. a vino voda nije.
živiš, i sretan sam zbog toga. imat ćeš sve što zaslužuješ. nepar, ili par, svejedno je. ne plašiš li se svijeta, ne trebaš se bojati niti ljudi. osobito malenih. podsjećaš me.
mogu li. povrijediti te, mislim. ti si mene, to je barem pošteno. reći ćeš da pričam gluposti. nema veze. nisi mi potreban. kao ni plaća za trud.
dao si, primio sam. i primit ću opet. to je tvoj izbor. vidiš što si učinio. sreće nema. potrošila se zajedno s bočicom bjelila. a tinta ostaje. prekrižiš li, vidjet će se ožiljak.
ja nemam imena. ti nisi ti, niti sam ja... on nije on, mi nismo mi. vi, oni. nema veze.

onomu koji spava...

2010-01-12T03:18:00.000-08:00

Ako se ikad vratim u hram naših zajedničkih želja
nemoj mi spočitnuti
ako budeš tamo i sam tražio ostatke prošlosti
skupljajmo ih zajedno
Ako se ikad vratim na staze zajedničkih sjećanja
hoću li te naći
i hoću li prepoznati tvoje ruke
koje su bile tako tople i koje su nježnost svijeta značile
Ako se ikad vratim...
Jer povratak je težak i boli, boli
jer te više nigdje nema
osim u mojim sjećanjima i tamo negdje gore među zvijezdama
Ne, neću se vraćati
pohrlit ću radije gore među zvijezde, gdje me ti čekaš
u vječnosti...

izvan nade...

2009-12-29T06:19:00.000-08:00

Svi smo učeni da nada u neko buduće stanje - kao nada u neki budući raj - jest i mora biti naše utočište od sadašnje tuge. Siguran sam da se sjećate priče o Pandori. Ona je dobila čvrsto zatvorenu kutiju i rečeno joj je da ju nikad ne otvara. Ali, kako je bila znatiželjna, otvorila ju je, i van su izletjele kuga, tuga i nedaća, vjerojatno ne tim redom. Prekasno je zatvorila poklopac. Samo je jedna stvar ostala u kutiji: nada. Nada, kaže priča, bila je jedina dobra stvar u kutiji punoj zala, i ostaje do današnjeg dana jedina utjeha čovječanstvu u nevoljama. Nema spomena toga da je djelovanje utjeha u nevolji, ili da bi se stvarno učinilo nešto kako bi se ublažila ili uklonila nečija nesreća.
Što više razumijem nadu, to više shvaćam da je cijelo vrijeme zaslužila biti u kutiji s kugom, tugom i nedaćom; da služi potrebama onih na vlasti isto kao i vjera u udaljeni raj; nada je ništa više nego sekularni način da nas se drži pod kontrolom.
Nada je ustvari, kletva, propast. Kažem to ne samo zbog lijepe budističke izreke "Nada i strah love jedna drugoj rep," ne samo zato što nas nada udaljava od sadašnjosti, od onoga tko i gdje jesmo sada i prema nekom imaginarnom budućem stanju. Kažem to zbog onoga što nada je.
Svi mi blebećemo manje ili više beskonačno o nadi. Ali što je precizno nada? Ovo je definicija do koje sam došao: nada je težnja za budućim stanjem na koje nemamo nikakvog utjecaja; to znači da si suštinski nemoćan.
Neću, na primjer, reći da se nadam da ću sutra jesti. Jednostavno ću to učiniti. Ne nadam se da ću upravo sada još jednom udahnuti niti da ću dovršiti pisanje ove rečenice. Jednostavno to učinim. S druge strane, nadam se da avion neće pasti kada se slijedeći put nađem u njemu. Nadati se nekom ishodu znači da si odustao od bilo kakvog djelovanja u vezi toga. Mnogi ljudi kažu da se nadaju da će dominantna kultura prestati uništavati planetu. Govoreći tako, oni su pretpostavili da će se uništavanje nastaviti, makar kratkoročno, i odmaknuli se od vlastite sposobnosti da sudjeluju u zaustavljanju.
Kada shvatimo stupanj utjecaja koji zapravo imamo, ne moramo se uopće više "nadati". Jednostavno obavimo posao. Pobrinemo se da netko ili nešto preživi. Pobrinemo se da prerijski psi prežive. Pobrinemo se da grizliji prežive. Učinimo što god treba.
Kada se prestanemo nadati vanjskoj pomoći, kada se prestanemo nadati da će se užasna situacija u kojoj se nalazimo nekako riješiti sama od sebe, kada se prestanemo nadati da se situacija neće pogoršati, onda smo tek konačno slobodni - istinski slobodni - da iskreno počnemo raditi na rješenju. Rekao bih da kada nade umre, počinje akcija.
Ljudi me ponekad pitaju: "Ako su stvari toliko loše, zašto se jednostavno ne ubiješ?" Odgovor je da je život stvarno, stvarno dobar. Dovoljno sam složeno biće da mogu u srcu spoznavati da smo stvarno, stvarno sjebani, i da je u isto vrijeme život uistinu, uistinu dobar. Pun sam bijesa, tuge, radosti, mržnje, očaja, sreće, zadovoljstva, nezadovoljstva, i tisuću drugih osjećaja. Stvarno smo sjebani. Život je još uvijek stvarno dobar.
Mnogi ljudi se boje osjećati očaj. Boje se ako si dopuste percipirati koliko očajna situacija uistinu jest, morat će biti konstantno nesretni. Zaboravljaju da je moguće osjećati mnogo stvari odjednom. Zaboravljaju također da je očaj sasvim primjeren odgovor na očajnu situaciju. Mnogo se ljudi vjerojatno boji i da ako dopuste sebi da doživljavaju koliko su očajne stvari, mogli bi biti prisiljeni da učine nešto po tom pitanju.
Drugo pitanje koje me ponekad pitaju je, "Ako su stvari toliko loše, zašto ne bi samo partijali?" Prvi odgovor je da svi baš i ne volimo partijati. Drugi je da se već dobro zabavljamo. Volimo svoj život. Volimo život. To je istina za većinu koje poznajem. Mi radimo ono što volimo, borimo se za ono što (i koga) volimo.
Nemam strpljenja za one koji koriste našu očajnu situaciju kao ispriku za neaktivnost. Naučio sam da ako zakinete većinu tih ljudi za tu određenu ispriku oni samo nađu novu, i drugu, i onda drugu. Korištenje te isprike kako bi se opravdala neaktivnost - korištenje bilo koje isprike kako bi se opravdala neaktivnost - otkriva ni više ni manje nego nesposobnost voljenja.
Ne čini li aktivizam da se osjećaš dobro?
Naravno, ali to nije razlog zašto to radim. Ako se samo želim dobro osjećati, mogu masturbirati. Ali ja želim postići nešto u stvarnom svijetu.
Zašto?
Zato što sam zaljubljen. U nebo, u drveće ispred mog prozora, u život... A ako voliš, djeluješ kako bi zaštitio ono i one koje voliš. Naravno da su ti rezultati važni, ali oni ne određuju da li ćeš pokušati ili ne. Nije da se samo nadaš da tvoji voljeni prežive i prosperiraju. Učiniš ono što treba. Ako moja ljubav ne uzrokuje da zaštitim one koje volim, to nije ljubav.
Sjajna stvar dogodi se kada se odrekneš nade, shvatiš da ju nikada nisi ni trebao. Shvatiš da te odricanje od nade nije ubilo. Nije te učinilo ni manje učinkovitim. Ustvari učinilo te učinkovitijim zato što si prestao oslanjati se na nekoga ili nešto drugo da riješi tvoje probleme - prestao si se nadati da će se tvoji problemi nekako riješiti uz magičnu asistenciju Boga, Svete Majke, ili čak Zemlje same - i tek si počeo činiti što god treba kako bi sam riješio te probleme.
Kada se odrekneš nade, nešto još bolje se dogodi od toga da te ne ubije, a to je da te na neki način uistinu ubije. Ti umreš. A sjajna stvar sa umiranjem je ta da te oni - oni „nadmoćni“ - ne mogu više dodirnuti. Ni kroz obećanja, ni kroz prijetnje, ni kroz samo nasilje. Jednom kada si mrtav na taj način, još uvijek možeš pjevati, još uvijek možeš plesati, još uvijek možeš voditi ljubav, još uvijek se možeš paklenski boriti - još uvijek možeš živjeti zato što si još uvijek živ, življi nego ikad prije ustvari. Shvatit ćeš tada da kada je nada umrla, ti koji si umro s nadom nisi bio ti, nego tvoje "ja" koje je ovisilo o onima koji su te izrabljivali, "ja" koje je vjerovalo da će oni koji te izrabljuju nekako stati sami od sebe, "ja" koje je vjerovalo u mitologije propagirane od onih koji su te izrabljivali. Društveno konstruirano "ja" je umrlo. Civilizirano "ja" je umrlo. Proizvedeno, tvorničko, žigosano, oblikovano "ja" je umrlo. Žrtva je umrla.
A tko je ostao kada takvo "ja" umre? Ostao si ti. Životinjski ti. Ranjivi (i neranjivi ti). Smrtni ti. Ti koji si preživio. Ti koji ne misliš ono što te kultura naučila, već ono što ti misliš. Ti koji ne osjećaš ono što te kultura naučila, već ono što osjećaš. Ti koji nisi ono što te kultura naučila, već ono što jesi. Ti koji možeš reći da, ti koji možeš reći ne. Ti koji si dio zemlje na kojoj živiš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da zaštitiš svoju obitelj, Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš one koje voliš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš zemlju o kojoj tvoj život i životi onih koje voliš ovise. Ti čija smrtnost nije utemeljena na onome što te uči kultura, ubijanju planeta, ubijanju sebe, nego na vlastitim životinjskim osjećajima ljubavi i povezanosti s obitelji, prijateljima, zemljanom bazom - ne tvojoj obitelji kao civiliziranim bićima nego kao životinjama kojima je potrebna baza, životinjama koje ubijaju kemikalije, životinjama koje su formirane i deformirane kako bi ispunile potrebe kulture.
Kada odustanete od nade - kada ste mrtvi na taj način, i tako ustvari uistinu živi - niste više ranjivi na ovu suradnju razuma i straha koje su nacisti nametali Židovima i ostalima, koje zlostavljači nameću svojim žrtvama, koji dominantna kultura nameće svima nama. Ili da li je to pak slučaj da „izrabljivači“ uobličuju fizičke, društvene i emocionalne okolnosti takve da žrtve doživljavaju sebe kao da nemaju drugog izbora nego nametnuti sebi ovu suradnju?
Kada odustanete od nade, ova izrabljivač/žrtva veza je prekinuta. Postaješ kao Židovi koji su sudjelovali u ustanku u Varšavskom getu.
Kada odustanete od nade, okrećete leđa strahu.
A kada odustanete od oslanjanja u nadu, i umjesto toga počnete štititi ljude, stvari, i mjesta u kojima živite i volite, postajete vrlo opasni…
U slučaju da se pitate, to jest vrlo dobra stvar.

××××

2009-12-24T01:02:00.000-08:00

Nedostaje mi boje kojom bih naslikao život
i riječi kojima bih opjevao postojanje,
notni papir je prazan jer ne znam prenijeti glazbu duše,
niti prste utisnuti u glinu da napravim lik Tvorca.

Možda bih i mogao obojiti platno crvenom bojom
ili napisati par siromašnih stihova,
čak bih i melodiju otpjevušiti mogao, neku svima već poznatu,
kao i figuricu kičastog anđela oblikovati.

Da, to bih mogao… i promašio bih suštinu.
Dičio bih se djelima svojim žudeći za slavom i priznanjem
za nešto što čak niti moje nije, jer je s Izvora ukradeno
i prolaskom kroz moj um iskrivljeno.

U želji da budem velik sve bih veći nespokoj osjećao
jer, kako prenijeti prazninu? Kako dočarati tišinu?
Slika za slikom, stih za stihom… vrisak bića
koje želi nešto, a ne zna ni što ni kako.

Visine ili dubine? Dok zapravo ne poznaje ni jedno.
Jer se boji, pa stoji na mjestu.
I glumi. Pretvara se.
Mašta da je nešto što nije i nudi samo formu bez sadržaja.

A htjelo bi ono naći put do smisla
i znati svrhu postojanja i odgovore neke,
osjetiti taj Duh u sebi o kojem se priča
i biti to Jedno za što ni samo ne zna što je.

Ovako dan za danom klizi
isti, besciljan, besadržajan,
užasavajuć zapravo, i toliko strašan
da je jutrom teško i oči otvoriti.

Imam samo crnu boju, još mi je nje ostalo,
i ove riječi neskladne za stih i pjesmu.
Note odjekuju atonalno u ušima mojim
dok prstima gnječim bezobličnu masu gline.

U kakve to dubine još moram sići
i bez čega sve još ostati
da bi Sudac bio zadovoljan,
a duša-mazohist sita?

tEk onDa...

2009-12-21T01:23:00.000-08:00

Tek onda kada budem mogao proći ,
proći pored tebe dignute glave
tek onda će spokoj moći
da ušulja se u moje dane .

Tek onda kada te budem gledao
znajući da duša ti se cijepa
jer živiš sa osjećajem da sam te izdao
na sve strane svijeta .

Kada budeš shvatio da više nisi vrijedan niti pogleda moga
zagledat ćeš se u dubinu srca svoga
a ono što ćeš naći jeste praznina
koja te iznutra grize , jako jače - ta gorčina

Tek kada budeš žudio za mekim usnama mojim
i kada budeš sebi sudio
jer ćeš znati da ih nikada više nećeš moći nazivati svojim

Tek onda kada budeš molio
da samo dio mene bude pored tebe
i počneš proklinjati dan kad si me zavolio
tako jako da bi žrtvovao i ono što najviše voliš , paziš i do čega ti je
najviše stalo - sebe .

Da , tada ću se izgubiti a ti ćeš me uzalud tražiti
sa suzama u očima zadnjim svojim uzdisajem podariti
ispružene ruke,na dlanu srce svoje mi nositi
a od mene niti pogleda nećeš dobiti ,
teškom mukom usne ćeš svoje pomicati
ali ipak,uporno moje ime dozivati .

Ali tada bit će kasno
nepotrebne će biti suze uz kapi posljednje kiše
jer moje srce ne voli te više.

hladnoĆa

2009-12-21T00:53:00.000-08:00

Samoća i tuga dolaze zajedno. Osjećaj hladnoće nije samo zbog vremena kakvo nas okružuje u prirode već i zbog hladnog osjećaja u organizmu !....... POnekad sam tražio ljubav nesuvislim rečenicama između redova stepenica napora.
nisam ništa pronašao, mislio sam da sAM POSTAO previše banalan, ali opet nadao sam se da ipak postoji osoba koja ce me zagrliti. Mnogo puta am čuo da sam emotivno inteligentna osoba, ali sto to meni zapravo značI ? kako ja to mogu tvrditi za sebe, i kako ja to mogu širiti okolo , DA JA SAM EMOTIVNO INTELIGENTNA OSOBA ?
užasan je osjećaj kada shvatiš da stojiš na hladnoći u beču samo da bi dobio jedan šugavi zagrljaj i da ti osoba kaže ti si vrlo inteligentan ! .. kako neka osoba može za sebe tvrditi da je inteligentna i dalje me muči, jer mislim ( dakle postojim ) da onaj tko tvrdi da je inteligentan zapravo nije, nema tu legitimnosti u zraku, nego obična parodija na običan život .
Pokušao sam pretrčati redove stepenica, i pokušao sam vjetar uloviti u staklenku samo da bi se ponovo osjećao živim, a toliko ljudi mi je reklo da imam predivne oči ... opet nešto što me iritira, jer ako ti se moje oči toliko sviđaju koliko tvrdiš , zašto ih onda ne dođeš poljubiti kada su pune suza !
mnogo je prepotentnosti u zraku i dođe mi da se emancipiram od samog sebe, jer želim se odmoriti od misli koje mi prolaze glavom....
srednjoškolci imaju misli o samoubojstvu, a zapravo su mnogi nesposobni učiniti takvo nešto ! zašto onda iskaljuju svoj bijes na drugima ako su nesretni , zašto jednostavno ne odu sa ovoga svijeta, ionako ima previše ljudi i ionako je preveliko zagađenje.

Ostao sam sam jer sam drugačiji, to je moja teorija, pokušao sam stavljati lažni osmjeh na lice samo da bi mozak mislio da sam sretan po položaju mišića na licu, i kratkotrajno je uspjelo, serotonin se stvorio, ali je ubrzo skrivećki i nestao, isto onako lažno kako je i nastao:
OStao sam sam da gledam, jer ambicije su velike, a ptica bez krila je tijelo bez ambicija. !
Razmišljao sam kako ja sebe gledam u svijetu, i napokon sam shvatio kako me ljudi iz okoline vide, i kako mi ne da ju priliku za napretkom u maloj sredini. U toj maloj sredini nema mjesta za mene, jer sve su pozicije u gradu popunjene a ja sam samo uljez koji se našao u gomili i kao da pričam stranim jezikom
svakako sam neshvaćen, svakako sam sam, i ostajem sam, jer kad sam se po prvi put zaljubio to nije bilo uzajamno jer jednostavno nitko nije mogao primijetiti što se nalazi iza plavih očiju. i tako ostao sam sam, frustriran, prepun seksualne energije da tipkam ovaj post samo da bi izbacio negativne emocije.
Ono što sam pokušavao tražiti je zagrljaj, nisam tražio besmislen sex, jer je nepotreban čovjeku, puno je bitniji poljubac, pogled i kratki ali slatki dodir ...
i zbog toga svega ostao sam sam da ležim na podu bez pokrivača i bez osobe koja će me doći zagrijati svojom ljubavi !
ako ste ikad ostali sami nađite pokrivač !

zaljuBljen u ljubav

2009-12-20T01:09:00.000-08:00

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada
misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su zapravo ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cijenio, ne po onome koliko vrijede, već po onome što znače.
Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svake minute koju provedemo
zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u“sladoledu od čokolade“.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno izlagao
potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da
zagrije sunce. Slikao bih Van Gotovim snom na zvijezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica…Boze moj, kad bih imao jedan komadić života? Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih
zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi… Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja
litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od
veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi
umirati…

mOja bajka

2009-12-19T18:06:00.000-08:00

Da,zaista ću te sresti...

Možda ću se saplesti ispred tebe sasvim slučajno,a možda ćeš se jednostavno zaljubiti u pramen koji mi uporno pada preko nosa,samo meni svojstven...

Pogledat ćeš me filmski nestvarno,i bit će to ljubav na prvi pogled.

Živjet ćemo zajedno.Ti i ja.

Budit ćeš me poljupcima i u proljeće puniti moju sobu jorgovanima...

Ispunit ćeš moju bajku,i voljet ću te zbog toga.

Voljet ćeš i ti mene.

Istinski,najjače-onako kako me niko nikada nije volio...

Imat ćeš nevjerojatno puno snage da zaliječiš svaki ožiljak na mojoj duši...

Zvati ćeš me onako,kako me niko nikada nije zvao.

Skinut ćeš Mjesec sa neba i staviti ga meni na dlan.

Kad zaplačem,znat ćeš da trebaš samo me zagrliti,i šutjeti...

Kad sam sretan ,znat ćeš da treba i to istrpjeti :)

Nikada te neću iritirati.

Biti ćeš moja sušta suprotnost,ali obožavat ćeš me zbog toga.

A ja ću ti,zauzvrat,pisati pjesme i recitirati neke odlomke,znaš ti koje...

I kad shvatiš da želiš sa mnom provesti ostatak života,uz latice ruža i puno bijelih leptirića ,znat ću da vise nisi običan,djetinji san...

Čekat ćeš prvi snijeg nestrpljivo koliko i ja,i zajedno ćemo,na zamagljenom prozorskom staklu,ispisati svoju bajku...Samo tvoju i moju...

Znam da hoćemo...

Jer ti si moje čudo,a ako u čuda dovoljno jako vjerujemo-ostvarit će se...

nauČi me biti

2009-12-19T10:52:00.000-08:00

Nauči me biti
ružom u vrtu mirisnom gdje si ti vrtlar,
vrbom kraj potoka kroz čije raspuštene kose tvoj dah struji,
maslačkom uz puteljak kojem si u sjeme novi život utkao,
vrapcem kojeg zrnje od tebe ostavljeno uvijek dočekuje,
ljiljanom u polju žarkih boja sunca kojeg si nevinošću blagoslovio.

Nauči me biti
jer znam da sam i ja dio tvojeg vrta, livade i šume,
kap u jezeru ispunjenom tvojim suzama radosnicama,
moj duh s tvojim kroz grane stabala struji
i stvoren sam uživati dar tvoje ljubavi.

Nauči me biti
jer znam da samo tako ja mogu postati ti,
vidjeti istinu o sebi
i o tebi, voljeni.

Podsjeti me u milosti svojoj kako da ti se prepustim u bivanju,
jer rastem u vrtu za koji se ti brineš, pa ja odahnuti mogu.