Ove noći ne mogu napisati ništa.
I mjesec i zvijezde i čitavo nebo,
ove noći nisu ništa drugo
nego kozmičke pantomime
iz neuspjelog mađioničarskoga trika,
podrugljivi grafički znaci naše civilizacije,
neartikulirani zvukovi
iz kojih se ne može iščitati ništa
o perspektivama gluhonijema svemira.
I zemlja,
suha kao barut,
ove noći
stoji nepomična.
Kao točka.
Kao velika crna rupa
u kojoj ležim
svezan -
suvišan i konačan!
- kao nekoć, pun
neukrotivog smisla,
što ležah
na proplanku
tvoga pupka.
Nikada se više neću popeti na vrh tvoga nosa,
niti skakati od trepavice do trepavice.
Nikada više neću biti okupan pogledom
koji je budio sve moje bajke.
Ni jedno jutro više neće svanuti posve nevino,
bez mutnog sjećanja.
Odnio je neki vjetar i posljednji komadić tebe,
i od mene nije ostalo ništa.
Nikada više neću biti
u jednom dodiru ponovno rođen,
i odnjihan u koljevci tvojih usana.
Uzalud srce prati otkucaje sata.
Nema nas.
Ne čujem ti glas,
ni pulsiranje krvi.
Ni onamo gdje leže mrtve stvari,
ne ostavismo niti svoga groba.
Niti svoje kosti.
Ostala je samo isprazna neka vječnost:
nijemo i podmuklo trajanje.
Samo mrtva slova,
samo prazne riječi.
Razbacane misli lebde, suklja vlažna para
nad provalijama strovaljenih snova.
Gomile okamenjenih osjetilnih ljuštura
odjekuju i zjape kao zidine razrušenog grada.
Ova noć je slijepa.
Ova noć je gluhonijema.
Ove noći poezija je mrtva.
Sve što je živo u ovoj noći
- prazno je kao bezdan.
subota, 28. kolovoza 2010.
ponedjeljak, 23. kolovoza 2010.
ČOVJEK I ZVIJER
Osvrt na roman Selme Kešetović - M I H A E L
Nije baš istina da heteroseksualni svijet nešto osobito vrvi nekim dubokim ljudskim osjećajima, i mnogo je više istina da se i taj svijet počesto skriva iza debelih šapa licemjerja, ali je činjenica da se na homoseksualce na brdovitom Balkanu još uvijek gleda kao na nižu, nedostojnu ljudsku vrstu. A činjenica je i to da i sami homoseksualci više od svega cijene "diskreciju" što ne govori samo o strahu od otkrivanja, nego i o poraznoj činjenici da im ista ta "diskrecija" često služi tek kao alibi za dvostruke, trostuke i tkoznakolikojošsutuke igre i igrice. I ma koliko je porazna ona prva činjenica za društvo u cjelini, toliko je ova druga tim pogubnija za same homoseksualce, jer se iza nje krije i naše pristajanje da zauvijek ostanemo polu ljudi – oni ljudi koji nikada neće biti spremni i sposobni slobodno i bez straha u svakom trenutku primati i davati elementarne ljudske emocije.
Tim više je važno, što u ovom romanu seksualnost nije svedena na životinjsku – onu popovsku, homofobnu, reduciranu, reproduktivnu, genitalnu! – razinu, tko ga kome. Autorica ovog romana postavlja i mnogo delikatnija i suptilnija pitanja: zašto, kako, s kojim motivom, kada, s koliko smisla...?Već sam naslov romana, Mihael, obećava nešto anđeosko.
Moja nevolja s tim redom arhanđela je tim veća što i mene osobno već godinama opsjeda jedan svjetlonoša iz tog božanskog miljea. I da peh bude potpun, i taj moj melek ne samo što je, kao i Selmin, definitivno najsvjetlije stvorenje koje sam ikada – ja! bezbožnik i otpadnik od rimokatoličanstva! - svojim vlastitim očima vidio da hoda zemljom, nego nosi gotovo isto ime: Mihajlo. Moj arhanđeo dolazi iz istong onog grada gdje je zakopan balkanski krvnik Slobodan Milošević, i da ironija bude veća Srbin je i pravoslavac – dakle, kršten Hrvat s "cjelovitim" (kako u jednoj jutarnjoj propovijedi propovijedi don Živko Kustić) zemaljskim korjenima "ima da odlepi" potpuno, a da povjeruje u božansku narav tih anđeoskih spletki, osveta i namjera, koje se prosipaju oko nas kao vječna igra u kontrastu svjetla i tame. Pa ipak, ja ne vidjeh ljepšeg oltara niti mi Bog bijaše igdje toliko svet kao u osmjehu tog dječaka.
- "Zar doista misliš da bih išta radio rađe nego te ljubio?" – to je jedina rečenica koju može izreći samo pobožno čeljade, kad na zemlji otkrije kap božanske ljepote. Kad te ljepote nestane, kad se ugasi i posljednji tračak Svjetlosti, nastaje mrak i iz tog mraka gmižu vražje sile koje brišu osmijeh s lica a ljudske duše ostavljaju praznim. Krvnik se ne postaje činom u kojemu je grkljan već prerezan, to je samo vanjska manifestacija onog dubljeg zla u nama, krvnik se rađa onog trenutka kad čovjek prestane gledati u drugom ljudskom biću – čovjeka. I zato je važno, izuzetno važno, čuvati, njegovati i održavati oganj iz kojeg se rađa i rasplamsava Svjetlo – bez tog Svjetla nema života!
Zaklela se zemlja raju da se tajne na kraju ipak spoznaju, a moć spoznaje koju nam donosi Mihael, zaista je osvježavajuća, uvjerljiva, impresivna i gotovo nadnaravna.
Selma Kešetović dolazi iz Tuzle, i nije peder! Bar ne tehnički. A da je prema anđelima uzalud imati predrasude bilo koje vrste, svjedoči i činjenica da sam njen roman primio s nemalom dozom – ne hotične, ali pak logične! - intimne skepspe. Činilo mi se naprosto nemogućim da jedna fino odgojena, pristojna, inteligentna, dobročudna, emancipirana, apsoluno ženstvena i zamamna stright plavuša, koju bi čak i splitski kikaš i ksenofob Željko Kerum bez problema prošvercao za nevjestu, uz puno i dužno poštovanje prema ženskom rodu, što više baš iz tog poštovanja, dakle, da bi jedna takva Žena (ovo Ž je namjerno veliko, nije gramatička greška!), mogla tako dobro i precizno zaviriti u mušku psihologiju, i k tomu još onu "premazanu svim mastima", višeslojnu - pedersku!
- Sve su ljubavi iste! – i ja sma ponavljao bezbroj puta tu otrcanu i ofucanu poštapalicu, a sve u želji da naglasim kako zapravo nema grešne ljubavi, kako bi stao u obranu najplemenitijeg od svih ljudskih osjećaja i pokazao da nema razlike između heteroseksualne i homoseksualne, u suštini bilo kakve, Ljubavi. Ponavljao sam, i ponavljao... tisuću sam puta ponavljao... - Iste su, iste! – derao sam se i vikao, nešto iz uvjerenja, a češće iz inata, posebno popovima (ne samo onim u mantijama!) i homofobima, koje je ta istost posebno iritirala i dovodila u trans nadrireligijskog i kvazimoralnog masturbiranja, sve dok nisam pročitao roman Selme Kešetović.
- E, pa dopustite mi, da bar ovdje budem malo subjektivan. (O ovom romanu i ne bih znao pisati drukčije. U njemu je, naime, zapisano previše meni bliskih emocija, da bih tek tako mrtvo-hladno mogao pisati o njemu.) Nije istina da su sve ljubavi iste! Isto kao što ni svi romani nisu isti.
Uostalom, ni sâm Isus Krist, sin Božji, nije sve svoje apostole nazivao baš "ljubljeni", nego samo jednog - onog najmlađeg, Ivana! (Naravno, iz posve osobnih i subjektivnih razloga, ma kakvi oni bili!) – a kojeg je po biblijskom svjedočanstvu "često privijao na prsa" i kojemu je na rastanku ostavio na čuvanje vlastitu majku, kad su ga moćnici, popovi i moralisti zbog bogohulne ljubavi spram čovjeku, na Golgoti pribijali na križ. Sjećate se one scene s križem: Ivane, evo ti majke – Majko, evo ti sina? - Sve ostale, učenike i prijatelje, nazivao je "braćom".
- E, pa dopustite mi, da bar ovdje budem malo subjektivan. (O ovom romanu i ne bih znao pisati drukčije. U njemu je, naime, zapisano previše meni bliskih emocija, da bih tek tako mrtvo-hladno mogao pisati o njemu.) Nije istina da su sve ljubavi iste! Isto kao što ni svi romani nisu isti.
Uostalom, ni sâm Isus Krist, sin Božji, nije sve svoje apostole nazivao baš "ljubljeni", nego samo jednog - onog najmlađeg, Ivana! (Naravno, iz posve osobnih i subjektivnih razloga, ma kakvi oni bili!) – a kojeg je po biblijskom svjedočanstvu "često privijao na prsa" i kojemu je na rastanku ostavio na čuvanje vlastitu majku, kad su ga moćnici, popovi i moralisti zbog bogohulne ljubavi spram čovjeku, na Golgoti pribijali na križ. Sjećate se one scene s križem: Ivane, evo ti majke – Majko, evo ti sina? - Sve ostale, učenike i prijatelje, nazivao je "braćom".
Pa neka i meni, sinu Božjemu – svi smo mi djeca Božja, zar ne? - za ovu priliku bude dozvoljeno zadrijeti u tajne božanskih sila u zemaljskim stvorenjima, te u grubim crtama iscrtati bar tri međaša, između kojih se ljubav od ljubavi ipak itekako razlikuje.
Postoje "lagane" ljubavi, one koje nas obasipaju kao pahulje prvog snijega, koje nam gode, dižu i miluju ego, ali takve i ostanu, samo na površini, kao kakva lijepa dječja igra, dok nam ne dosade, dok se ne rastope, a obično ih odnese prvi malo topliji vjetar. I te su ljubavi okey, ako iz njih ne izađemo pokisli – kažem mi, jer za svaku ljubav je potrebno dvoje! – ako se rastope bez poaljedica i bez povrijeđenih s bilo koje strane. Iza takvih "bezazlenih" ljubavi uglavnom ne ostaje mnogo. Možda neka lijepa uspomena, pjesma, nostalgija, neka tiha sjeta, koju spoznajemo i u kojoj se rado sjećamo nekoga kada dođe jesen, i kad kiše pokucaju na naše prozore, a nama se ne da ustati iz ugrijanog ali praznog kreveta, pa nam tako silno godi ležati na tim maglenim a toplim jastucima vlastitih sjećanja.
Druga vrsta ljubavi je bolnija. To su one nerealizirane, a željene ljubavi. One u kojima smo dali sebe, ili smo bar iskreno htjeli dati, a nismo dobili ništa, možda ni priliku da pokažemo svoje osjećaje, ili nam je vraćeno toliko malo da ne znamo kud bi s tim. Te ljubavi ostavljaju ožiljke u nama i samo o našoj sposobnosti preživljavanja ovisi što će iz tih ožiljaka izrasti. Kod nekoga su to frustracije, kompleksi... ponekad duboki, nepodnošljivi, koji nas tjeraju u bijeg od sebe samih, od života općenito. Kod drugih, to su razlozi za vlastito preispitivanje, za duhovni i mentalni rast.
Treća i najpečalnija vrsta ljubavi su one ljubavi u kojima se događa transformacija naše vlastite osobnosti, i to više mimo naše volje, mimo naših želja, posve u nekom drugom smjeru od naših prvobitnih namjera, zamišljanja, sanja i očekivanja. To su one emocije koje su jače od našeg ega, od nas samih. U takvu ljubav uđe jedan čovjek, a iz nje izađe neki posve drugi.
Postoje "lagane" ljubavi, one koje nas obasipaju kao pahulje prvog snijega, koje nam gode, dižu i miluju ego, ali takve i ostanu, samo na površini, kao kakva lijepa dječja igra, dok nam ne dosade, dok se ne rastope, a obično ih odnese prvi malo topliji vjetar. I te su ljubavi okey, ako iz njih ne izađemo pokisli – kažem mi, jer za svaku ljubav je potrebno dvoje! – ako se rastope bez poaljedica i bez povrijeđenih s bilo koje strane. Iza takvih "bezazlenih" ljubavi uglavnom ne ostaje mnogo. Možda neka lijepa uspomena, pjesma, nostalgija, neka tiha sjeta, koju spoznajemo i u kojoj se rado sjećamo nekoga kada dođe jesen, i kad kiše pokucaju na naše prozore, a nama se ne da ustati iz ugrijanog ali praznog kreveta, pa nam tako silno godi ležati na tim maglenim a toplim jastucima vlastitih sjećanja.
Druga vrsta ljubavi je bolnija. To su one nerealizirane, a željene ljubavi. One u kojima smo dali sebe, ili smo bar iskreno htjeli dati, a nismo dobili ništa, možda ni priliku da pokažemo svoje osjećaje, ili nam je vraćeno toliko malo da ne znamo kud bi s tim. Te ljubavi ostavljaju ožiljke u nama i samo o našoj sposobnosti preživljavanja ovisi što će iz tih ožiljaka izrasti. Kod nekoga su to frustracije, kompleksi... ponekad duboki, nepodnošljivi, koji nas tjeraju u bijeg od sebe samih, od života općenito. Kod drugih, to su razlozi za vlastito preispitivanje, za duhovni i mentalni rast.
Treća i najpečalnija vrsta ljubavi su one ljubavi u kojima se događa transformacija naše vlastite osobnosti, i to više mimo naše volje, mimo naših želja, posve u nekom drugom smjeru od naših prvobitnih namjera, zamišljanja, sanja i očekivanja. To su one emocije koje su jače od našeg ega, od nas samih. U takvu ljubav uđe jedan čovjek, a iz nje izađe neki posve drugi.
Mihael je, naime, jedan od onih romana kojeg kad dohvatite ne ispuštate iz ruku, sve dok ne dođete do onog dijela kada morate naprosto ustati i otići po maramice ili toalet papir da obrišete suze s lica. – Da! Da! Dobro ste pročitali: suze s lica! A onda kada obrišete suze, i uhvatite dovoljno svježeg zraka da biste mogli uopće nastaviti čitati, ponovno se, s gvaljom u grlu, prepuštate tijeku radnje koja vas naprosto nevjerojatnom i neumoljivom (ne)logikom baca iz poglavlja u poglavlje, a da ne znate nikada što će vas u idućem retku ditući i ubiti u pojam. Sve što očekujete, ispast će drukčije. U ovom romanu logika ne slijedi naše želje, tu nema milosti niti udvaranja, ona, baš isto kao i život, krši i lomi sve pred sobom. Mihael je zapravo odvratan roman, gotovo brutalno odvratan kao i (polu)svijet iz kojeg je izrastao. Njegova svijetla točka nije u ljepoti radnje, njenoj atmosferi, kao ni u samim likovima i njihovom međusobnom odnošaju. Naprotiv, ta atmosfera je tihi - i tim veći! - horor koji se događa iza zatvorenih zidova, a odnosi između opisanih i namirisanih aktera su prava noćna mora. Blistavo svjetlo tek se naslučuje, titra iznad pravog pakla u kojem žive stvarni i konkretni ljudi, ono visi kao ognjena aureola na glavi kakvog ubogog, zaboravljenog i tragičnog sveca. To svjetlo mogu vidjeti tek oni koji smognu snage podignuti otešćalu glavu i svojim unutarnjim vidom pronaći izlaz iz ovog mračnog, bešćutnog, okrutnog i nemilosrdnog labirinta koji guta i proždire sve nas, a kojeg je autorica romana tako uspješno ogolila do kosti, bez uvijanja i suvišnih objašnjenja razgoličila do srži, i tako nam ga ogoljenog i besramnog bacila u lice.Mihael nije roman za bezdušne pedere (i hetero i homo!) koji ne znaju plakati! Ne dramiti, nego plakati! - Onako spontano, čisto, iz dna duše! - Ovo je štivo za tankoćutne i osjetljive ljudske umove kojima su emocije ispred erakcije, kojima je mentalni sklop jači od predrasuda, za ona čista Božja stvorenja koja katkada može više uzbuditi neki penis izvan guze nego onaj u guzi. Utoliko ovo nije nipošto pederski roman! U njemu se prvenstveno bore anđeo i vrag, svjetlo i tama, božanska ljubav i pogana strast - Čovjek i Zvijer! Ovdje moral nije popovska filistarska igračka, niti se ljubav mjeri pederskim centimetrima i kakvoćom "potrošenog" mesa. U ovom romanu iskrena, autentična i duboka ljudska bol svjedoči našu ljudskost jače od bilo kojeg evanđelja, a patnja vrijedi nemjerljivo više od bilo kakve trivijalne i životinjske seksualne naslade. Upravo zbog toga bih ovo štivo okarakterizirao kao iznimno profinjeno i intimno lirsko pripovijedanje o iskonskim ljudskim osjećjima kojih kod pedera, nažalost, ima ponajmanje, ili barem najteže izlaze na površinu. To ne zbog toga što bi pederi bili manje ljudi od heteroseksualaca, nego nadasve zbog vanjske i unutarnje diskriminacije, kao i temeljite ljudske degradacije, pa još više i samodegradacije, ispod kojih se – smožden i daleko od onoga što "jesmo" u javnosti – odvija njihov zamračeni život.
Nije baš istina da heteroseksualni svijet nešto osobito vrvi nekim dubokim ljudskim osjećajima, i mnogo je više istina da se i taj svijet počesto skriva iza debelih šapa licemjerja, ali je činjenica da se na homoseksualce na brdovitom Balkanu još uvijek gleda kao na nižu, nedostojnu ljudsku vrstu. A činjenica je i to da i sami homoseksualci više od svega cijene "diskreciju" što ne govori samo o strahu od otkrivanja, nego i o poraznoj činjenici da im ista ta "diskrecija" često služi tek kao alibi za dvostruke, trostuke i tkoznakolikojošsutuke igre i igrice. I ma koliko je porazna ona prva činjenica za društvo u cjelini, toliko je ova druga tim pogubnija za same homoseksualce, jer se iza nje krije i naše pristajanje da zauvijek ostanemo polu ljudi – oni ljudi koji nikada neće biti spremni i sposobni slobodno i bez straha u svakom trenutku primati i davati elementarne ljudske emocije.
Tim više je važno, što u ovom romanu seksualnost nije svedena na životinjsku – onu popovsku, homofobnu, reduciranu, reproduktivnu, genitalnu! – razinu, tko ga kome. Autorica ovog romana postavlja i mnogo delikatnija i suptilnija pitanja: zašto, kako, s kojim motivom, kada, s koliko smisla...?Već sam naslov romana, Mihael, obećava nešto anđeosko.
Moja nevolja s tim redom arhanđela je tim veća što i mene osobno već godinama opsjeda jedan svjetlonoša iz tog božanskog miljea. I da peh bude potpun, i taj moj melek ne samo što je, kao i Selmin, definitivno najsvjetlije stvorenje koje sam ikada – ja! bezbožnik i otpadnik od rimokatoličanstva! - svojim vlastitim očima vidio da hoda zemljom, nego nosi gotovo isto ime: Mihajlo. Moj arhanđeo dolazi iz istong onog grada gdje je zakopan balkanski krvnik Slobodan Milošević, i da ironija bude veća Srbin je i pravoslavac – dakle, kršten Hrvat s "cjelovitim" (kako u jednoj jutarnjoj propovijedi propovijedi don Živko Kustić) zemaljskim korjenima "ima da odlepi" potpuno, a da povjeruje u božansku narav tih anđeoskih spletki, osveta i namjera, koje se prosipaju oko nas kao vječna igra u kontrastu svjetla i tame. Pa ipak, ja ne vidjeh ljepšeg oltara niti mi Bog bijaše igdje toliko svet kao u osmjehu tog dječaka.
- "Zar doista misliš da bih išta radio rađe nego te ljubio?" – to je jedina rečenica koju može izreći samo pobožno čeljade, kad na zemlji otkrije kap božanske ljepote. Kad te ljepote nestane, kad se ugasi i posljednji tračak Svjetlosti, nastaje mrak i iz tog mraka gmižu vražje sile koje brišu osmijeh s lica a ljudske duše ostavljaju praznim. Krvnik se ne postaje činom u kojemu je grkljan već prerezan, to je samo vanjska manifestacija onog dubljeg zla u nama, krvnik se rađa onog trenutka kad čovjek prestane gledati u drugom ljudskom biću – čovjeka. I zato je važno, izuzetno važno, čuvati, njegovati i održavati oganj iz kojeg se rađa i rasplamsava Svjetlo – bez tog Svjetla nema života!
Zaklela se zemlja raju da se tajne na kraju ipak spoznaju, a moć spoznaje koju nam donosi Mihael, zaista je osvježavajuća, uvjerljiva, impresivna i gotovo nadnaravna.
Selma Kešetović dolazi iz Tuzle, i nije peder! Bar ne tehnički. A da je prema anđelima uzalud imati predrasude bilo koje vrste, svjedoči i činjenica da sam njen roman primio s nemalom dozom – ne hotične, ali pak logične! - intimne skepspe. Činilo mi se naprosto nemogućim da jedna fino odgojena, pristojna, inteligentna, dobročudna, emancipirana, apsoluno ženstvena i zamamna stright plavuša, koju bi čak i splitski kikaš i ksenofob Željko Kerum bez problema prošvercao za nevjestu, uz puno i dužno poštovanje prema ženskom rodu, što više baš iz tog poštovanja, dakle, da bi jedna takva Žena (ovo Ž je namjerno veliko, nije gramatička greška!), mogla tako dobro i precizno zaviriti u mušku psihologiju, i k tomu još onu "premazanu svim mastima", višeslojnu - pedersku!
Ma kakav Berlin! – Od tamo nam je bačen samo prljavi ručnik pun sperme. Sirove životinjske strasti lijepo zapakovane u ruho lakog pripovijedanja i beskrajnog prijebavanja od nemila do nedraga, bez ikakve osobite svrhe i poučnog zaključka (osim eventualnog autorovog osobnog zadovoljstva i moguće samopropagande). - S koliko sam znatiželje iščekivao, s koliko radosti sam potrčao kupiti tako dugo priželjkivani "prvi hrvatski gej roman", s toliko sam ga razočarenja i gađenja bacio iz ruku. Već nakon prve rečenice! Jedva, ali jedva, sam se nakon nekiliko mjeseci, čisto iz kulturoloških razloga, natjerao pročitati tu pornografsku brošuricu.
- Tuzla! Bosna! Balkan! Tu se rodila prava "gej" književnost!
U berlinskim saunama sigurno ima puno mladog mesa, nabildanih balvana, fine kože i životinjskog seksa, dakle sve što bi svaki prosječan peder poželio u enormnim količinama. U polumraku sauna, vjerujem, nekom to može biti čak i napaljujuće, ali u koricama romana djeluje tako sablasno, kao mlohavi pimpek pred najuzbudljivijom avanturom koji se naprosto ne može dignuti. Seks je vrhunska senzualna i eterična igra, apstraktna umjetnost konkretnog dodira, zato i gubi svaku draž kada tu uzvišenu igru uzavrelih ćula pokušamo ukrotiti uzama hladnog i škrtog jezika. Za dotaknuti dušu anđela, ipak nije dovoljno samo skinuti gaćice! Selma Kešetović ne samo da je napisala odličan, višeslojan i višedimenzionalan roman, nego je kroz tobogan živih likova razgolila cijeli jedan mikro svijet, a kroz njega i nas same. Secirajući Mihaelov tuzlanski mikro svijet, ona nam je dala naslutiti sve horizontale i vertikale po kojima se taj mali kozmos u lančanim krugovima penje i na svim razinama širi u makro sredinu, te se opet, poput bumeranga, vraća nazad. U tom plesu između posve intimnog do općedruštvenog ocrtavaju se obrisi našeg društva sa svim svojim neuravnoteženim, razornim i bolnim točkama iz kojih se rađa ne samo njena, nego i naša životna priča.
Svjetlo se u Mihaelu lomi na tužan, tragičan i bolan način, ali ono u njemu nje umrlo. Baklja gori, ostavljena nam je na dohvat ruke i na nama je hoćemo li je i mi pronijeti dalje.
- Tuzla! Bosna! Balkan! Tu se rodila prava "gej" književnost!
U berlinskim saunama sigurno ima puno mladog mesa, nabildanih balvana, fine kože i životinjskog seksa, dakle sve što bi svaki prosječan peder poželio u enormnim količinama. U polumraku sauna, vjerujem, nekom to može biti čak i napaljujuće, ali u koricama romana djeluje tako sablasno, kao mlohavi pimpek pred najuzbudljivijom avanturom koji se naprosto ne može dignuti. Seks je vrhunska senzualna i eterična igra, apstraktna umjetnost konkretnog dodira, zato i gubi svaku draž kada tu uzvišenu igru uzavrelih ćula pokušamo ukrotiti uzama hladnog i škrtog jezika. Za dotaknuti dušu anđela, ipak nije dovoljno samo skinuti gaćice! Selma Kešetović ne samo da je napisala odličan, višeslojan i višedimenzionalan roman, nego je kroz tobogan živih likova razgolila cijeli jedan mikro svijet, a kroz njega i nas same. Secirajući Mihaelov tuzlanski mikro svijet, ona nam je dala naslutiti sve horizontale i vertikale po kojima se taj mali kozmos u lančanim krugovima penje i na svim razinama širi u makro sredinu, te se opet, poput bumeranga, vraća nazad. U tom plesu između posve intimnog do općedruštvenog ocrtavaju se obrisi našeg društva sa svim svojim neuravnoteženim, razornim i bolnim točkama iz kojih se rađa ne samo njena, nego i naša životna priča.
Svjetlo se u Mihaelu lomi na tužan, tragičan i bolan način, ali ono u njemu nje umrlo. Baklja gori, ostavljena nam je na dohvat ruke i na nama je hoćemo li je i mi pronijeti dalje.
nedjelja, 15. kolovoza 2010.
osmijeh broj osam...
Obuci noćas majicu od očaja. Preko ramena prebaci kaput od crnila satkan, u talog gorčine umoči usne, trepavice mrakom oboji. Pa otrov pusti preko usana, gorak i ubojit, kako samo ti znaš. Zatruj sve... I ono što je nekad vrijedilo. I ono što vrijediti nikada nije ni stiglo...
Optuži... Svu krivnju svijeta na druge prebaci. Svakom manu nađi, u svakom zlo razaznaj. Pa mater ovom... Mater onom... Ma mater svima... Naravno da su drugi krivi... Usudili su se po tebi ne ravnati. Ti ionako kriv biti ne možeš. Ti samo želiš bajku. Živiš bajku. Pa s pravom kao aždaja po drugima oganj prosipaš...
Oči zatvori... Da slučajno vidjeo ne bi. Da se tračak svjetla slučajno ne bi probio do tvojih zjenica. Od gorčine satkan, u mrak ogrnut, grakni na sve što se približiti pokuša. Otjeraj. Odagnaj zauvijek. Da ni na trenutak sebe ne bi vidjeo očima drugih. Da ne bi vidjeo istinu...
Bedeme samoće podigni... Od najupornijih tvrdoglaviji budi. Od najstrpljivijih budi okrutniji. U prah pretvori svaki pokušaj, do kraja zatri svaki trud. Sve mostove spali, nihilizmom zalij svaku travku, da uvene, prije nego zazeleni. I budi kralj samoće, to je jedina uloga dostojna tebe.
U vinu se utopi, oblake dima obavij... Ni na tren ne dozvoli razumu da zavlada. Jer čemu razum, to je za obične smrtnike. Ti si toliko iznad toga... Pa prezirom promotri one koji nastoje život živjeti. Kako se uopće usuđuju? Bijednici. Jadnici... Oni pristaju na manje... A svi bi trebali bajku živjeti. Tvoju bajku...
Pogubi Vjeru... Smakni Nadu... Ne trebaju ti... Ti si jači od svega, vječno prkosan, u stalnom pohodu na nove vjetrenjače. Dok loviš duhove prošlosti, ne primjećuješ kako budućnost kraj tebe promiče. Tebi budućnost ionako ne treba. Jer svaka budućnost prije ili kasnije prošlost postane. A prošlost je tvoja omiljena priča...
Ali, kad ponovno u more vlastitog očaja uroniš, ne zovi me više... Ja sam odavno dalje otplovio... Samo što se ti nisi potrudio to primijetiti. Dugo sam se vraćao, predugo... I ruku pružao, da te povedem dalje. Nisi vidjeo. Nisi želio vidjeti. Zatočen u bonaci samouništenja nisi bio spreman za neki novi dan. Neko novo sutra. Uvijek si morao ratovati s nekim starim jučer...
A ja sam morao dalje... Dalje od očaja, dalje od sebe, dalje od svega. I krenuo sam, odavno, u neko novo jutro, tek Nadom naoružan. Da kakvo god bilo, mora biti bolje od jučer...
Došao bih uvijek, kad god bi zvao... Opremljen osmijehom broj osam, samo za tebe stvorenim. Jer nikada te nisam mogao lagati. A odavno sam prestao govoriti. Jer me nisi mogao čuti. Nisi želio čuti. Pa je osmijeh broj osam bio jedino što sam ti mogao dati. Osmijeh i to da sam još uvijek tu. Čekao sam, strpljivo, da se probudiš, da se pokreneš. Čekao, da te povedem...
Ali, vrijeme mijenja sve. I svemu donese kraj. Pa se i osmijeh broj osam nekako izlizao. Izgubio onu toplinu koja se u njemu krila. Ohladio se... I sve teže ga je bilo ponovo namjestiti, samo za tebe. Jer nikada nisam bio za namještene osmijehe. Uvijek, oduvijek sam bio samo za jedno. Istinu...
Noćas si baš to tražio. Istinu. Ustrajao si na tom. A nisi je bio spreman čuti. Znao sam to. Odavno već nisi spreman čuti ništa drugo do vlastitog glasa vlastitom ogorčenošću obojanog. Rekoh ti ipak... Iako sam znao da to ne može dobro završiti...
Nespreman za suočiti se sa sobom samim, tražio si da nestanem... Jesam... Na moj način. U trenu. I bez riječi...
Možeš me kriviti sada. Strpati u koš sa svim drugima, u tvojim očima jednako krivim. Sa svim onima koji te nisu znali prepoznati, nisu znali vidjeti svijet tvojim očima i ravnati se prema samo tebi znanim pravilima. Možeš me izjednačiti sa svim onima koji su te u tvojim očima izdali. Možeš što god hoćeš. Ako će ti tako lakše biti...
Možeš me čak i mrziti. Svejedno mi je. Doveo si me do toga da mi je svejedno... Jer ti si odavno zaboravio tko sam ja. Iako se svim silama trudiš vjerovati da me poznaješ. Uvjeri se u što god želiš. Pohrani me u neku od svojih ladica, pretvori u nekog novog duha prošlosti, nešto novo nad čim možeš očajavati, što možeš okrivljavati za sve svoje nesreće.
Učini što želiš. Ionako više nije važno...
Ništa više nije važno...
Jer, zaboravio si ono najvažnije..
"...da ću u po' reči stati,
da se neću osvrtati,
nikada...."
Optuži... Svu krivnju svijeta na druge prebaci. Svakom manu nađi, u svakom zlo razaznaj. Pa mater ovom... Mater onom... Ma mater svima... Naravno da su drugi krivi... Usudili su se po tebi ne ravnati. Ti ionako kriv biti ne možeš. Ti samo želiš bajku. Živiš bajku. Pa s pravom kao aždaja po drugima oganj prosipaš...
Oči zatvori... Da slučajno vidjeo ne bi. Da se tračak svjetla slučajno ne bi probio do tvojih zjenica. Od gorčine satkan, u mrak ogrnut, grakni na sve što se približiti pokuša. Otjeraj. Odagnaj zauvijek. Da ni na trenutak sebe ne bi vidjeo očima drugih. Da ne bi vidjeo istinu...
Bedeme samoće podigni... Od najupornijih tvrdoglaviji budi. Od najstrpljivijih budi okrutniji. U prah pretvori svaki pokušaj, do kraja zatri svaki trud. Sve mostove spali, nihilizmom zalij svaku travku, da uvene, prije nego zazeleni. I budi kralj samoće, to je jedina uloga dostojna tebe.
U vinu se utopi, oblake dima obavij... Ni na tren ne dozvoli razumu da zavlada. Jer čemu razum, to je za obične smrtnike. Ti si toliko iznad toga... Pa prezirom promotri one koji nastoje život živjeti. Kako se uopće usuđuju? Bijednici. Jadnici... Oni pristaju na manje... A svi bi trebali bajku živjeti. Tvoju bajku...
Pogubi Vjeru... Smakni Nadu... Ne trebaju ti... Ti si jači od svega, vječno prkosan, u stalnom pohodu na nove vjetrenjače. Dok loviš duhove prošlosti, ne primjećuješ kako budućnost kraj tebe promiče. Tebi budućnost ionako ne treba. Jer svaka budućnost prije ili kasnije prošlost postane. A prošlost je tvoja omiljena priča...
Ali, kad ponovno u more vlastitog očaja uroniš, ne zovi me više... Ja sam odavno dalje otplovio... Samo što se ti nisi potrudio to primijetiti. Dugo sam se vraćao, predugo... I ruku pružao, da te povedem dalje. Nisi vidjeo. Nisi želio vidjeti. Zatočen u bonaci samouništenja nisi bio spreman za neki novi dan. Neko novo sutra. Uvijek si morao ratovati s nekim starim jučer...
A ja sam morao dalje... Dalje od očaja, dalje od sebe, dalje od svega. I krenuo sam, odavno, u neko novo jutro, tek Nadom naoružan. Da kakvo god bilo, mora biti bolje od jučer...
Došao bih uvijek, kad god bi zvao... Opremljen osmijehom broj osam, samo za tebe stvorenim. Jer nikada te nisam mogao lagati. A odavno sam prestao govoriti. Jer me nisi mogao čuti. Nisi želio čuti. Pa je osmijeh broj osam bio jedino što sam ti mogao dati. Osmijeh i to da sam još uvijek tu. Čekao sam, strpljivo, da se probudiš, da se pokreneš. Čekao, da te povedem...
Ali, vrijeme mijenja sve. I svemu donese kraj. Pa se i osmijeh broj osam nekako izlizao. Izgubio onu toplinu koja se u njemu krila. Ohladio se... I sve teže ga je bilo ponovo namjestiti, samo za tebe. Jer nikada nisam bio za namještene osmijehe. Uvijek, oduvijek sam bio samo za jedno. Istinu...
Noćas si baš to tražio. Istinu. Ustrajao si na tom. A nisi je bio spreman čuti. Znao sam to. Odavno već nisi spreman čuti ništa drugo do vlastitog glasa vlastitom ogorčenošću obojanog. Rekoh ti ipak... Iako sam znao da to ne može dobro završiti...
Nespreman za suočiti se sa sobom samim, tražio si da nestanem... Jesam... Na moj način. U trenu. I bez riječi...
Možeš me kriviti sada. Strpati u koš sa svim drugima, u tvojim očima jednako krivim. Sa svim onima koji te nisu znali prepoznati, nisu znali vidjeti svijet tvojim očima i ravnati se prema samo tebi znanim pravilima. Možeš me izjednačiti sa svim onima koji su te u tvojim očima izdali. Možeš što god hoćeš. Ako će ti tako lakše biti...
Možeš me čak i mrziti. Svejedno mi je. Doveo si me do toga da mi je svejedno... Jer ti si odavno zaboravio tko sam ja. Iako se svim silama trudiš vjerovati da me poznaješ. Uvjeri se u što god želiš. Pohrani me u neku od svojih ladica, pretvori u nekog novog duha prošlosti, nešto novo nad čim možeš očajavati, što možeš okrivljavati za sve svoje nesreće.
Učini što želiš. Ionako više nije važno...
Ništa više nije važno...
Jer, zaboravio si ono najvažnije..
"...da ću u po' reči stati,
da se neću osvrtati,
nikada...."
subota, 14. kolovoza 2010.
Vraćanje u bit
Tijelo se otima mislima
da ponire u kaljužu života,
monotonu stvarnost bez smisla
ne tražeći svoju bit.
Bit postojanja, znanja.
Ah, teško je tražiti srž,
ogoliti se bez srama,
skinuti sa sebe ogrtač mesa
i doći do kralježnice po kojoj plazi
i obuzima je zmija zla.
Ne dam ti da me obuzmeš strahom
i zavladaš mojim duhom.
Zaustavljam se i gledajući iz prikrajka
kuda će tvoj otrov prodrijeti
kome ćeš ugriz pretvaranja pokloniti!
Pretvaraš se u najbolji izbor
kojemu JA okrećem leđa,
tražeći svoju bit.
da ponire u kaljužu života,
monotonu stvarnost bez smisla
ne tražeći svoju bit.
Bit postojanja, znanja.
Ah, teško je tražiti srž,
ogoliti se bez srama,
skinuti sa sebe ogrtač mesa
i doći do kralježnice po kojoj plazi
i obuzima je zmija zla.
Ne dam ti da me obuzmeš strahom
i zavladaš mojim duhom.
Zaustavljam se i gledajući iz prikrajka
kuda će tvoj otrov prodrijeti
kome ćeš ugriz pretvaranja pokloniti!
Pretvaraš se u najbolji izbor
kojemu JA okrećem leđa,
tražeći svoju bit.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
