Requiem za dvoje

Ove noći ne mogu napisati ništa.

I mjesec i zvijezde i čitavo nebo,
ove noći nisu ništa drugo
nego kozmičke pantomime
iz neuspjelog mađioničarskoga trika,
podrugljivi grafički znaci naše civilizacije,
neartikulirani zvukovi
iz kojih se ne može iščitati ništa
o perspektivama gluhonijema svemira.

I zemlja,
suha kao barut,
ove noći
stoji nepomična.

Kao točka.

Kao velika crna rupa
u kojoj ležim
svezan -
suvišan i konačan!
- kao nekoć, pun
neukrotivog smisla,
što ležah
na proplanku
tvoga pupka.

Nikada se više neću popeti na vrh tvoga nosa,
niti skakati od trepavice do trepavice.

Nikada više neću biti okupan pogledom
koji je budio sve moje bajke.

Ni jedno jutro više neće svanuti posve nevino,
bez mutnog sjećanja.

Odnio je neki vjetar i posljednji komadić tebe,
i od mene nije ostalo ništa.

Nikada više neću biti
u jednom dodiru ponovno rođen,
i odnjihan u koljevci tvojih usana.

Uzalud srce prati otkucaje sata.
Nema nas.

Ne čujem ti glas,
ni pulsiranje krvi.

Ni onamo gdje leže mrtve stvari,
ne ostavismo niti svoga groba.
Niti svoje kosti.

Ostala je samo isprazna neka vječnost:
nijemo i podmuklo trajanje.

Samo mrtva slova,
samo prazne riječi.

Razbacane misli lebde, suklja vlažna para
nad provalijama strovaljenih snova.
Gomile okamenjenih osjetilnih ljuštura
odjekuju i zjape kao zidine razrušenog grada.

Ova noć je slijepa.
Ova noć je gluhonijema.
Ove noći poezija je mrtva.

Sve što je živo u ovoj noći
- prazno je kao bezdan.