Obuci noćas majicu od očaja. Preko ramena prebaci kaput od crnila satkan, u talog gorčine umoči usne, trepavice mrakom oboji. Pa otrov pusti preko usana, gorak i ubojit, kako samo ti znaš. Zatruj sve... I ono što je nekad vrijedilo. I ono što vrijediti nikada nije ni stiglo...
Optuži... Svu krivnju svijeta na druge prebaci. Svakom manu nađi, u svakom zlo razaznaj. Pa mater ovom... Mater onom... Ma mater svima... Naravno da su drugi krivi... Usudili su se po tebi ne ravnati. Ti ionako kriv biti ne možeš. Ti samo želiš bajku. Živiš bajku. Pa s pravom kao aždaja po drugima oganj prosipaš...
Oči zatvori... Da slučajno vidjeo ne bi. Da se tračak svjetla slučajno ne bi probio do tvojih zjenica. Od gorčine satkan, u mrak ogrnut, grakni na sve što se približiti pokuša. Otjeraj. Odagnaj zauvijek. Da ni na trenutak sebe ne bi vidjeo očima drugih. Da ne bi vidjeo istinu...
Bedeme samoće podigni... Od najupornijih tvrdoglaviji budi. Od najstrpljivijih budi okrutniji. U prah pretvori svaki pokušaj, do kraja zatri svaki trud. Sve mostove spali, nihilizmom zalij svaku travku, da uvene, prije nego zazeleni. I budi kralj samoće, to je jedina uloga dostojna tebe.
U vinu se utopi, oblake dima obavij... Ni na tren ne dozvoli razumu da zavlada. Jer čemu razum, to je za obične smrtnike. Ti si toliko iznad toga... Pa prezirom promotri one koji nastoje život živjeti. Kako se uopće usuđuju? Bijednici. Jadnici... Oni pristaju na manje... A svi bi trebali bajku živjeti. Tvoju bajku...
Pogubi Vjeru... Smakni Nadu... Ne trebaju ti... Ti si jači od svega, vječno prkosan, u stalnom pohodu na nove vjetrenjače. Dok loviš duhove prošlosti, ne primjećuješ kako budućnost kraj tebe promiče. Tebi budućnost ionako ne treba. Jer svaka budućnost prije ili kasnije prošlost postane. A prošlost je tvoja omiljena priča...
Ali, kad ponovno u more vlastitog očaja uroniš, ne zovi me više... Ja sam odavno dalje otplovio... Samo što se ti nisi potrudio to primijetiti. Dugo sam se vraćao, predugo... I ruku pružao, da te povedem dalje. Nisi vidjeo. Nisi želio vidjeti. Zatočen u bonaci samouništenja nisi bio spreman za neki novi dan. Neko novo sutra. Uvijek si morao ratovati s nekim starim jučer...
A ja sam morao dalje... Dalje od očaja, dalje od sebe, dalje od svega. I krenuo sam, odavno, u neko novo jutro, tek Nadom naoružan. Da kakvo god bilo, mora biti bolje od jučer...
Došao bih uvijek, kad god bi zvao... Opremljen osmijehom broj osam, samo za tebe stvorenim. Jer nikada te nisam mogao lagati. A odavno sam prestao govoriti. Jer me nisi mogao čuti. Nisi želio čuti. Pa je osmijeh broj osam bio jedino što sam ti mogao dati. Osmijeh i to da sam još uvijek tu. Čekao sam, strpljivo, da se probudiš, da se pokreneš. Čekao, da te povedem...
Ali, vrijeme mijenja sve. I svemu donese kraj. Pa se i osmijeh broj osam nekako izlizao. Izgubio onu toplinu koja se u njemu krila. Ohladio se... I sve teže ga je bilo ponovo namjestiti, samo za tebe. Jer nikada nisam bio za namještene osmijehe. Uvijek, oduvijek sam bio samo za jedno. Istinu...
Noćas si baš to tražio. Istinu. Ustrajao si na tom. A nisi je bio spreman čuti. Znao sam to. Odavno već nisi spreman čuti ništa drugo do vlastitog glasa vlastitom ogorčenošću obojanog. Rekoh ti ipak... Iako sam znao da to ne može dobro završiti...
Nespreman za suočiti se sa sobom samim, tražio si da nestanem... Jesam... Na moj način. U trenu. I bez riječi...
Možeš me kriviti sada. Strpati u koš sa svim drugima, u tvojim očima jednako krivim. Sa svim onima koji te nisu znali prepoznati, nisu znali vidjeti svijet tvojim očima i ravnati se prema samo tebi znanim pravilima. Možeš me izjednačiti sa svim onima koji su te u tvojim očima izdali. Možeš što god hoćeš. Ako će ti tako lakše biti...
Možeš me čak i mrziti. Svejedno mi je. Doveo si me do toga da mi je svejedno... Jer ti si odavno zaboravio tko sam ja. Iako se svim silama trudiš vjerovati da me poznaješ. Uvjeri se u što god želiš. Pohrani me u neku od svojih ladica, pretvori u nekog novog duha prošlosti, nešto novo nad čim možeš očajavati, što možeš okrivljavati za sve svoje nesreće.
Učini što želiš. Ionako više nije važno...
Ništa više nije važno...
Jer, zaboravio si ono najvažnije..
"...da ću u po' reči stati,
da se neću osvrtati,
nikada...."
Nema komentara:
Objavi komentar