izvan nade...

Svi smo učeni da nada u neko buduće stanje - kao nada u neki budući raj - jest i mora biti naše utočište od sadašnje tuge. Siguran sam da se sjećate priče o Pandori. Ona je dobila čvrsto zatvorenu kutiju i rečeno joj je da ju nikad ne otvara. Ali, kako je bila znatiželjna, otvorila ju je, i van su izletjele kuga, tuga i nedaća, vjerojatno ne tim redom. Prekasno je zatvorila poklopac. Samo je jedna stvar ostala u kutiji: nada. Nada, kaže priča, bila je jedina dobra stvar u kutiji punoj zala, i ostaje do današnjeg dana jedina utjeha čovječanstvu u nevoljama. Nema spomena toga da je djelovanje utjeha u nevolji, ili da bi se stvarno učinilo nešto kako bi se ublažila ili uklonila nečija nesreća.
Što više razumijem nadu, to više shvaćam da je cijelo vrijeme zaslužila biti u kutiji s kugom, tugom i nedaćom; da služi potrebama onih na vlasti isto kao i vjera u udaljeni raj; nada je ništa više nego sekularni način da nas se drži pod kontrolom.
Nada je ustvari, kletva, propast. Kažem to ne samo zbog lijepe budističke izreke "Nada i strah love jedna drugoj rep," ne samo zato što nas nada udaljava od sadašnjosti, od onoga tko i gdje jesmo sada i prema nekom imaginarnom budućem stanju. Kažem to zbog onoga što nada je.
Svi mi blebećemo manje ili više beskonačno o nadi. Ali što je precizno nada? Ovo je definicija do koje sam došao: nada je težnja za budućim stanjem na koje nemamo nikakvog utjecaja; to znači da si suštinski nemoćan.
Neću, na primjer, reći da se nadam da ću sutra jesti. Jednostavno ću to učiniti. Ne nadam se da ću upravo sada još jednom udahnuti niti da ću dovršiti pisanje ove rečenice. Jednostavno to učinim. S druge strane, nadam se da avion neće pasti kada se slijedeći put nađem u njemu. Nadati se nekom ishodu znači da si odustao od bilo kakvog djelovanja u vezi toga. Mnogi ljudi kažu da se nadaju da će dominantna kultura prestati uništavati planetu. Govoreći tako, oni su pretpostavili da će se uništavanje nastaviti, makar kratkoročno, i odmaknuli se od vlastite sposobnosti da sudjeluju u zaustavljanju.
Kada shvatimo stupanj utjecaja koji zapravo imamo, ne moramo se uopće više "nadati". Jednostavno obavimo posao. Pobrinemo se da netko ili nešto preživi. Pobrinemo se da prerijski psi prežive. Pobrinemo se da grizliji prežive. Učinimo što god treba.
Kada se prestanemo nadati vanjskoj pomoći, kada se prestanemo nadati da će se užasna situacija u kojoj se nalazimo nekako riješiti sama od sebe, kada se prestanemo nadati da se situacija neće pogoršati, onda smo tek konačno slobodni - istinski slobodni - da iskreno počnemo raditi na rješenju. Rekao bih da kada nade umre, počinje akcija.
Ljudi me ponekad pitaju: "Ako su stvari toliko loše, zašto se jednostavno ne ubiješ?" Odgovor je da je život stvarno, stvarno dobar. Dovoljno sam složeno biće da mogu u srcu spoznavati da smo stvarno, stvarno sjebani, i da je u isto vrijeme život uistinu, uistinu dobar. Pun sam bijesa, tuge, radosti, mržnje, očaja, sreće, zadovoljstva, nezadovoljstva, i tisuću drugih osjećaja. Stvarno smo sjebani. Život je još uvijek stvarno dobar.
Mnogi ljudi se boje osjećati očaj. Boje se ako si dopuste percipirati koliko očajna situacija uistinu jest, morat će biti konstantno nesretni. Zaboravljaju da je moguće osjećati mnogo stvari odjednom. Zaboravljaju također da je očaj sasvim primjeren odgovor na očajnu situaciju. Mnogo se ljudi vjerojatno boji i da ako dopuste sebi da doživljavaju koliko su očajne stvari, mogli bi biti prisiljeni da učine nešto po tom pitanju.
Drugo pitanje koje me ponekad pitaju je, "Ako su stvari toliko loše, zašto ne bi samo partijali?" Prvi odgovor je da svi baš i ne volimo partijati. Drugi je da se već dobro zabavljamo. Volimo svoj život. Volimo život. To je istina za većinu koje poznajem. Mi radimo ono što volimo, borimo se za ono što (i koga) volimo.
Nemam strpljenja za one koji koriste našu očajnu situaciju kao ispriku za neaktivnost. Naučio sam da ako zakinete većinu tih ljudi za tu određenu ispriku oni samo nađu novu, i drugu, i onda drugu. Korištenje te isprike kako bi se opravdala neaktivnost - korištenje bilo koje isprike kako bi se opravdala neaktivnost - otkriva ni više ni manje nego nesposobnost voljenja.
Ne čini li aktivizam da se osjećaš dobro?
Naravno, ali to nije razlog zašto to radim. Ako se samo želim dobro osjećati, mogu masturbirati. Ali ja želim postići nešto u stvarnom svijetu.
Zašto?
Zato što sam zaljubljen. U nebo, u drveće ispred mog prozora, u život... A ako voliš, djeluješ kako bi zaštitio ono i one koje voliš. Naravno da su ti rezultati važni, ali oni ne određuju da li ćeš pokušati ili ne. Nije da se samo nadaš da tvoji voljeni prežive i prosperiraju. Učiniš ono što treba. Ako moja ljubav ne uzrokuje da zaštitim one koje volim, to nije ljubav.
Sjajna stvar dogodi se kada se odrekneš nade, shvatiš da ju nikada nisi ni trebao. Shvatiš da te odricanje od nade nije ubilo. Nije te učinilo ni manje učinkovitim. Ustvari učinilo te učinkovitijim zato što si prestao oslanjati se na nekoga ili nešto drugo da riješi tvoje probleme - prestao si se nadati da će se tvoji problemi nekako riješiti uz magičnu asistenciju Boga, Svete Majke, ili čak Zemlje same - i tek si počeo činiti što god treba kako bi sam riješio te probleme.
Kada se odrekneš nade, nešto još bolje se dogodi od toga da te ne ubije, a to je da te na neki način uistinu ubije. Ti umreš. A sjajna stvar sa umiranjem je ta da te oni - oni „nadmoćni“ - ne mogu više dodirnuti. Ni kroz obećanja, ni kroz prijetnje, ni kroz samo nasilje. Jednom kada si mrtav na taj način, još uvijek možeš pjevati, još uvijek možeš plesati, još uvijek možeš voditi ljubav, još uvijek se možeš paklenski boriti - još uvijek možeš živjeti zato što si još uvijek živ, življi nego ikad prije ustvari. Shvatit ćeš tada da kada je nada umrla, ti koji si umro s nadom nisi bio ti, nego tvoje "ja" koje je ovisilo o onima koji su te izrabljivali, "ja" koje je vjerovalo da će oni koji te izrabljuju nekako stati sami od sebe, "ja" koje je vjerovalo u mitologije propagirane od onih koji su te izrabljivali. Društveno konstruirano "ja" je umrlo. Civilizirano "ja" je umrlo. Proizvedeno, tvorničko, žigosano, oblikovano "ja" je umrlo. Žrtva je umrla.
A tko je ostao kada takvo "ja" umre? Ostao si ti. Životinjski ti. Ranjivi (i neranjivi ti). Smrtni ti. Ti koji si preživio. Ti koji ne misliš ono što te kultura naučila, već ono što ti misliš. Ti koji ne osjećaš ono što te kultura naučila, već ono što osjećaš. Ti koji nisi ono što te kultura naučila, već ono što jesi. Ti koji možeš reći da, ti koji možeš reći ne. Ti koji si dio zemlje na kojoj živiš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da zaštitiš svoju obitelj, Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš one koje voliš. Ti koji ćeš se boriti (ili nećeš) da obraniš zemlju o kojoj tvoj život i životi onih koje voliš ovise. Ti čija smrtnost nije utemeljena na onome što te uči kultura, ubijanju planeta, ubijanju sebe, nego na vlastitim životinjskim osjećajima ljubavi i povezanosti s obitelji, prijateljima, zemljanom bazom - ne tvojoj obitelji kao civiliziranim bićima nego kao životinjama kojima je potrebna baza, životinjama koje ubijaju kemikalije, životinjama koje su formirane i deformirane kako bi ispunile potrebe kulture.
Kada odustanete od nade - kada ste mrtvi na taj način, i tako ustvari uistinu živi - niste više ranjivi na ovu suradnju razuma i straha koje su nacisti nametali Židovima i ostalima, koje zlostavljači nameću svojim žrtvama, koji dominantna kultura nameće svima nama. Ili da li je to pak slučaj da „izrabljivači“ uobličuju fizičke, društvene i emocionalne okolnosti takve da žrtve doživljavaju sebe kao da nemaju drugog izbora nego nametnuti sebi ovu suradnju?
Kada odustanete od nade, ova izrabljivač/žrtva veza je prekinuta. Postaješ kao Židovi koji su sudjelovali u ustanku u Varšavskom getu.
Kada odustanete od nade, okrećete leđa strahu.
A kada odustanete od oslanjanja u nadu, i umjesto toga počnete štititi ljude, stvari, i mjesta u kojima živite i volite, postajete vrlo opasni…
U slučaju da se pitate, to jest vrlo dobra stvar.

××××

Nedostaje mi boje kojom bih naslikao život
i riječi kojima bih opjevao postojanje,
notni papir je prazan jer ne znam prenijeti glazbu duše,
niti prste utisnuti u glinu da napravim lik Tvorca.

Možda bih i mogao obojiti platno crvenom bojom
ili napisati par siromašnih stihova,
čak bih i melodiju otpjevušiti mogao, neku svima već poznatu,
kao i figuricu kičastog anđela oblikovati.

Da, to bih mogao… i promašio bih suštinu.
Dičio bih se djelima svojim žudeći za slavom i priznanjem
za nešto što čak niti moje nije, jer je s Izvora ukradeno
i prolaskom kroz moj um iskrivljeno.

U želji da budem velik sve bih veći nespokoj osjećao
jer, kako prenijeti prazninu? Kako dočarati tišinu?
Slika za slikom, stih za stihom… vrisak bića
koje želi nešto, a ne zna ni što ni kako.

Visine ili dubine? Dok zapravo ne poznaje ni jedno.
Jer se boji, pa stoji na mjestu.
I glumi. Pretvara se.
Mašta da je nešto što nije i nudi samo formu bez sadržaja.

A htjelo bi ono naći put do smisla
i znati svrhu postojanja i odgovore neke,
osjetiti taj Duh u sebi o kojem se priča
i biti to Jedno za što ni samo ne zna što je.

Ovako dan za danom klizi
isti, besciljan, besadržajan,
užasavajuć zapravo, i toliko strašan
da je jutrom teško i oči otvoriti.

Imam samo crnu boju, još mi je nje ostalo,
i ove riječi neskladne za stih i pjesmu.
Note odjekuju atonalno u ušima mojim
dok prstima gnječim bezobličnu masu gline.

U kakve to dubine još moram sići
i bez čega sve još ostati
da bi Sudac bio zadovoljan,
a duša-mazohist sita?

tEk onDa...

Tek onda kada budem mogao proći ,
proći pored tebe dignute glave
tek onda će spokoj moći
da ušulja se u moje dane .

Tek onda kada te budem gledao
znajući da duša ti se cijepa
jer živiš sa osjećajem da sam te izdao
na sve strane svijeta .

Kada budeš shvatio da više nisi vrijedan niti pogleda moga
zagledat ćeš se u dubinu srca svoga
a ono što ćeš naći jeste praznina
koja te iznutra grize , jako jače - ta gorčina

Tek kada budeš žudio za mekim usnama mojim
i kada budeš sebi sudio
jer ćeš znati da ih nikada više nećeš moći nazivati svojim

Tek onda kada budeš molio
da samo dio mene bude pored tebe
i počneš proklinjati dan kad si me zavolio
tako jako da bi žrtvovao i ono što najviše voliš , paziš i do čega ti je
najviše stalo - sebe .

Da , tada ću se izgubiti a ti ćeš me uzalud tražiti
sa suzama u očima zadnjim svojim uzdisajem podariti
ispružene ruke,na dlanu srce svoje mi nositi
a od mene niti pogleda nećeš dobiti ,
teškom mukom usne ćeš svoje pomicati
ali ipak,uporno moje ime dozivati .

Ali tada bit će kasno
nepotrebne će biti suze uz kapi posljednje kiše
jer moje srce ne voli te više.

hladnoĆa

Samoća i tuga dolaze zajedno. Osjećaj hladnoće nije samo zbog vremena kakvo nas okružuje u prirode već i zbog hladnog osjećaja u organizmu !....... POnekad sam tražio ljubav nesuvislim rečenicama između redova stepenica napora.
nisam ništa pronašao, mislio sam da sAM POSTAO previše banalan, ali opet nadao sam se da ipak postoji osoba koja ce me zagrliti. Mnogo puta am čuo da sam emotivno inteligentna osoba, ali sto to meni zapravo značI ? kako ja to mogu tvrditi za sebe, i kako ja to mogu širiti okolo , DA JA SAM EMOTIVNO INTELIGENTNA OSOBA ?
užasan je osjećaj kada shvatiš da stojiš na hladnoći u beču samo da bi dobio jedan šugavi zagrljaj i da ti osoba kaže ti si vrlo inteligentan ! .. kako neka osoba može za sebe tvrditi da je inteligentna i dalje me muči, jer mislim ( dakle postojim ) da onaj tko tvrdi da je inteligentan zapravo nije, nema tu legitimnosti u zraku, nego obična parodija na običan život .
Pokušao sam pretrčati redove stepenica, i pokušao sam vjetar uloviti u staklenku samo da bi se ponovo osjećao živim, a toliko ljudi mi je reklo da imam predivne oči ... opet nešto što me iritira, jer ako ti se moje oči toliko sviđaju koliko tvrdiš , zašto ih onda ne dođeš poljubiti kada su pune suza !
mnogo je prepotentnosti u zraku i dođe mi da se emancipiram od samog sebe, jer želim se odmoriti od misli koje mi prolaze glavom....
srednjoškolci imaju misli o samoubojstvu, a zapravo su mnogi nesposobni učiniti takvo nešto ! zašto onda iskaljuju svoj bijes na drugima ako su nesretni , zašto jednostavno ne odu sa ovoga svijeta, ionako ima previše ljudi i ionako je preveliko zagađenje.

Ostao sam sam jer sam drugačiji, to je moja teorija, pokušao sam stavljati lažni osmjeh na lice samo da bi mozak mislio da sam sretan po položaju mišića na licu, i kratkotrajno je uspjelo, serotonin se stvorio, ali je ubrzo skrivećki i nestao, isto onako lažno kako je i nastao:
OStao sam sam da gledam, jer ambicije su velike, a ptica bez krila je tijelo bez ambicija. !
Razmišljao sam kako ja sebe gledam u svijetu, i napokon sam shvatio kako me ljudi iz okoline vide, i kako mi ne da ju priliku za napretkom u maloj sredini. U toj maloj sredini nema mjesta za mene, jer sve su pozicije u gradu popunjene a ja sam samo uljez koji se našao u gomili i kao da pričam stranim jezikom
svakako sam neshvaćen, svakako sam sam, i ostajem sam, jer kad sam se po prvi put zaljubio to nije bilo uzajamno jer jednostavno nitko nije mogao primijetiti što se nalazi iza plavih očiju. i tako ostao sam sam, frustriran, prepun seksualne energije da tipkam ovaj post samo da bi izbacio negativne emocije.
Ono što sam pokušavao tražiti je zagrljaj, nisam tražio besmislen sex, jer je nepotreban čovjeku, puno je bitniji poljubac, pogled i kratki ali slatki dodir ...
i zbog toga svega ostao sam sam da ležim na podu bez pokrivača i bez osobe koja će me doći zagrijati svojom ljubavi !
ako ste ikad ostali sami nađite pokrivač !

zaljuBljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada
misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su zapravo ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cijenio, ne po onome koliko vrijede, već po onome što znače.
Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svake minute koju provedemo
zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u“sladoledu od čokolade“.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno izlagao
potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da
zagrije sunce. Slikao bih Van Gotovim snom na zvijezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica…Boze moj, kad bih imao jedan komadić života? Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih
zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi… Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja
litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od
veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi
umirati…

mOja bajka

Da,zaista ću te sresti...

Možda ću se saplesti ispred tebe sasvim slučajno,a možda ćeš se jednostavno zaljubiti u pramen koji mi uporno pada preko nosa,samo meni svojstven...

Pogledat ćeš me filmski nestvarno,i bit će to ljubav na prvi pogled.

Živjet ćemo zajedno.Ti i ja.

Budit ćeš me poljupcima i u proljeće puniti moju sobu jorgovanima...

Ispunit ćeš moju bajku,i voljet ću te zbog toga.

Voljet ćeš i ti mene.

Istinski,najjače-onako kako me niko nikada nije volio...

Imat ćeš nevjerojatno puno snage da zaliječiš svaki ožiljak na mojoj duši...

Zvati ćeš me onako,kako me niko nikada nije zvao.

Skinut ćeš Mjesec sa neba i staviti ga meni na dlan.

Kad zaplačem,znat ćeš da trebaš samo me zagrliti,i šutjeti...

Kad sam sretan ,znat ćeš da treba i to istrpjeti :)

Nikada te neću iritirati.

Biti ćeš moja sušta suprotnost,ali obožavat ćeš me zbog toga.

A ja ću ti,zauzvrat,pisati pjesme i recitirati neke odlomke,znaš ti koje...

I kad shvatiš da želiš sa mnom provesti ostatak života,uz latice ruža i puno bijelih leptirića ,znat ću da vise nisi običan,djetinji san...

Čekat ćeš prvi snijeg nestrpljivo koliko i ja,i zajedno ćemo,na zamagljenom prozorskom staklu,ispisati svoju bajku...Samo tvoju i moju...

*

Znam da hoćemo...

Jer ti si moje čudo,a ako u čuda dovoljno jako vjerujemo-ostvarit će se...

nauČi me biti

Nauči me biti
ružom u vrtu mirisnom gdje si ti vrtlar,
vrbom kraj potoka kroz čije raspuštene kose tvoj dah struji,
maslačkom uz puteljak kojem si u sjeme novi život utkao,
vrapcem kojeg zrnje od tebe ostavljeno uvijek dočekuje,
ljiljanom u polju žarkih boja sunca kojeg si nevinošću blagoslovio.

Nauči me biti
jer znam da sam i ja dio tvojeg vrta, livade i šume,
kap u jezeru ispunjenom tvojim suzama radosnicama,
moj duh s tvojim kroz grane stabala struji
i stvoren sam uživati dar tvoje ljubavi.

Nauči me biti
jer znam da samo tako ja mogu postati ti,
vidjeti istinu o sebi
i o tebi, voljeni.

Podsjeti me u milosti svojoj kako da ti se prepustim u bivanju,
jer rastem u vrtu za koji se ti brineš, pa ja odahnuti mogu.